S političarima nema pregovora

Foto: A. Semijalac

Selma Banić za sebe kaže da je “umjetnica, aktivistica i sretna kućanica”. Dok ne radi, “voli prirodu, čovječanstvo i Web 2.0”. Iza sebe ima bogatu i kvalitetnu karijeru. Suosnivačica je i programska koordinatorica Ekscene, nagrađivane platforme za edukaciju i istraživanja u izvedbenim umjetnostima. Umjetnička je suradnica i izvođačica u projektima izvedbenih grupa Trafik, DB Indoš – House of Extreme Music Theater, Sodaberg, k.o. i drugima.

Početkom godine darovali ste vlastiti izmet zagrebačkom Uredu za kulturu u znak protesta protiv kulturne politike koju vodi gradonačelnik Milan Bandić. Vaše geste i performansi, spomenimo još “Državu treba jebati” i “Republiku”, veoma su kritički prema politici. Je li hrvatska kultura zaista u tako lošem stanju? Ima li pomoći izvaninstitucionalnim programima?

Dileme oko i unutar hrvatske kulture imaju značajan etički potencijal. Katarzično stanje u hrvatskoj kulturi donosi nam, između ostalog, i priliku da pokušamo demistificirati autoritet vlasti. Na politiku u kojoj kultura prestaje biti javno dobro gledam kao na politiku zatiranja prava na slobodno, zdravo i solidarno društvo. U takvim uvjetima nije moguće samo nastaviti raditi. Ne zbog manjka sredstava i resursa za rad, već zbog etičkog problema koji takva represivna politika predstavlja. Umjetnost i kultura moraju prestati imitirati sistem, moraju se početi boriti protiv njega. Sadašnjost nam donosi potrebu za radikalnom promjenom paradigme, odnosno zahtijeva od nas kritiku mehanizama unutar kojih ona nastaje. Ti “novi” mehanizmi moraju postati etički, estetski i politički odgovorni oblikovatelji društva. Ovako, samo nastavljamo kompromitirati vlastiti rad, njegov umjetnički, kulturni i društveni potencijal, ali i odgovornost za vlastite postupke. Zbog toga sam ove godine odlučila protestno ne aplicirati na natječaj Javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, te repliku dara upakiranog u kutiju s porukom donirati Muzeju prekinutih veza. Poruka je jasna: govno je dostavljeno, replika je poklonjena, veza je prekinuta.

Alatke otpora

Pravite li uopće razliku između aktivizma i umjetnosti? Gubi li umjetnost s vremenom značaj ako je u službi aktualnih tema?

Za mene su umjetnost i aktivizam alatke u stvaranju otpora. Medijatori neposluha. Prostor neiscrpnih mogućnosti suživota.

Nakon dolaska nove vlasti i aktualne ministrice kulture Andree Zlatar, jesu li stvari postale bolje na državnoj razini? Znači li promjena vlasti u Hrvatskoj i promjenu kulturnih politika?

Nisu bolje i teško da mogu biti. Kultura svoj kritički potencijal i obavezu prema društvu može ostvariti samo kao autonomna platforma. Stranački programi, politike i akteri pacificiraju taj potencijal te kulturu stavljaju u službu širenja globalnog imperija.

Mislite li da je neovisna kultura u Hrvatskoj pomalo hermetična, sama sebi dovoljna, odnosno da bi i ona sama trebala biti otvorenija?

Da, trebala bi biti hrabrija u odabiru strategija i taktika u borbi protiv institucionaliziranog nasilja države i kapitala. Jer “svijet je prepun mrtvih institucija”, da citiram Suzan Sontag, koje kao na tvorničkoj traci proizvode pasivne, egzistencijalno, intelektualno i duhovno onemoćale i osiromašene gledatelje.

Umjetnici, kao i radnici, u veoma su lošoj poziciji. Smatrate li da bi se i kulturni djelatnici trebali sindikalno organizirati? Je li biti umjetnik danas nešto drugačije od biti radnik?

Danas su umjetnici kao i radnici, imanentan dio kapitalističkog sustava, pa se ne osjećam dovoljno kompetentnom govoriti o problemu rada i radnika unutar sindikalno organiziranih struktura. Plesni/e djelatnici/ce godinama su se zalagali/e za profesionalizaciju i “usustavljanje” umjetničkog rada, ostvarivanje socijalnih prava i resurse kroz rad strukovnih udruženja. Pomaci su bili minimalni kako, eto, ne bismo u potpunosti ispali iz “pregovaračkog” žrvnja. Moje se stav o takvom pristupu problemu od tada dosta promijenio. Iskustvo me naučilo da se s (hrvatskom) politikom ne pregovara, protiv nje se bori. Parafrazirat ću člana grupe Exodus: “Ako bi s pravima umjetnika/ca sve bilo u redu, a s pravima radnika/ca ne, onda još uvijek imamo posla.” I obrnuto.

Što se trenutno dešava u vašoj koautorskoj inicijativi, grupi OOUR?

Ove godine privodimo kraju rad na projektu “Naslov nepoznat” koji su na OOUR-ov poziv pokrenule umjetnice Ivana Rončević i Ivana Vratarić. Radi se o društveno odgovornom umjetničkom projektu, koji nastaje ne samo iz nužnosti za opstanak umjetničkog stvaralaštva u eri globalne ekonomske, etičke i estetske krize, već i iz potrebe da se senzibilizira građanstvo za direktnije, samoorganizirano djelovanje u rješavanju problema suvremenog društva. Kroz projekt smo pokušali razvijati mehanizme kreativne primjene specifičnih znanja i vještina, odnosno alatki, koje smo stjecali dugogodišnjim djelovanjem u području suvremenih izvedbenih praksi, a koje bi se mogle koristiti u širem društvenom kontekstu. Na stranici htt//titlenotknown.oour.hr/ možete preuzeti prototip izvedbene alatke u formi društvene igre s fokusom na primijenjenu izvedbenost u javnom prostoru. Projekt je tako iz svoje početne inicijative prerastao u platformu izvedbenih akcija, odnosno portal otvoren za dijeljenje sadržaja koji se generira primjenom ove izvedbene alatke bilo gdje na svijetu.

Ples odbija umrijeti

Plesačica ste, a opće je poznato da je suvremeni ples veoma loše tretiran što se tiče financiranja i institucionalne podrške. Imate li osjećaj da će se ti problemi riješiti ili danas više nikoga ne zanima financiranje plesa?

Kultura kao javno dobro prestaje biti imperativ društveno odgovorne politike. To se lako može zaključiti iz načina na koji se politika danas bavi kulturom, institucionalnom i onom izvaninstitucionalnom. Primjera je mnogo, a ples u tome nije iznimka. No s jednom bitnom razlikom: ples nema što za izgubiti jer je oduvijek bio na samoj margini javnog financiranja i institucionalne podrške. Predosjećam borbu do kraja, jer “ples je ideja koja odbija umrijeti”.

Često radite u inozemstvu. Je li tamo položaj kreativnog radnika drugačiji u odnosu na onaj u Hrvatskoj?

I je i nije. Osobno imam sreću i privilegiju raditi s umjetnicima koji su u potpunosti posvećeni svom radu te koji radnu etiku i kontekst u kojem isti nastaje promišljaju na način koji me uvijek iznova inspirira, motivira i od kojih učim svakodnevno. U inozemstvu, ali i ovdje, u “hrvatskom snu”.