Petar Skansi: Ne znam zašto bi Marčinku smetala sportska inspekcija

Natječaj za dvojicu viših i glavnoga sportskog inspektora nedavno je poništen, a Robert Matijević, bivši pomoćnik ravnatelja Carine, tvrdi da je bio namješten i da ste zloupotrijebili svoj položaj i ovlasti. Tomislav Marčinko, direktor za odnose s javnošću GNK Dinama, javno vas je pak prozvao da niste mogli biti član Komisije za provedbu javnog natječaja jer nemate završen fakultet. Kako komentirate te optužbe?

Zločestoća je čest primjer u ovakvim slučajevima, pa je sve namjerno drugačije prikazano. Napravljena je jedna administrativna pogreška, jer u našoj pravnoj službi nitko nije upozorio da ja kao dužnosnik ne mogu biti u Komisiji. Natječaj smo odmah ponovili, a dokaz da nije bio namješten jest taj da su opet izabrane iste osobe, uključujući i glavnu sportsku inspektoricu (dolazi iz Ministarstva financija, op. a.), plus dvojicu viših inspektora. Ne bih se čudio ponovnoj žalbi nezadovoljnika poput Roberta Matijevića, no tvrdim da nijedan natječaj nije prošao poštenije od ovoga. Grad Zagreb naknadno je imenovao petero inspektora, dakle ukupno dvadesetak sportskih inspektora.

 Od njih dosta očekujete, ali što konkretno?

Očekujemo da detektiraju objektivno stanje u sportu o kojemu se koješta priča. Govori se o nepravilnostima koje nisu do kraja provjerene. Ondje gdje naiđemo na nepravilnosti, savjetodavno će tijelo dati smjernice na koji način ustrojiti klubove i sportske organizacije uopće. I, na kraju, bit će jedna služba koja će pregledom moći ustanoviti eventualne druge devijacije koje ne spadaju pod ingerenciju Ministarstva te takve informacije usmjeriti prema drugim inspekcijama ili ministarstvima.

 Dužni smo reagirati na žalbe

 Dakle, postoji osnovana sumnja da je negdje stanje nezakonito? Hoćete li vi usmjeravati rad inspektora ili će oni raditi neovisno?

Postupamo po anonimnim ili drugim eventualnim prijavama, dužni smo reagirati na žalbe koje dolaze s terena. Nekada to mogu biti i lažne ili pretjerano negativne prijave. Svakako, bit će i rutinskih provjera na samom terenu.

 Najavili ste da ćete se, konkretno, baviti Nogometnim klubom Lokomotiva, o kojem se govori kao o filijali i vlasništvu Dinama?

Na osnovi prijave Udruge Naš Hajduk zatražili smo od Agencije za tržišno natjecanje očitovanje, koje smo potom proslijedili Hrvatskom nogometnom savezu – po prijavi bi se zaključilo da je u slučaju tih dvaju klubova riječ o jednoj pravnoj osobi; ako je riječ o jednoj pravnoj osobi, HNS mora odgovoriti zašto su izdane dvije licence. Zasad nemamo povratnu informaciju iz HNS-a, iako smo zahtjev poslali prije dva tjedna i za očitovanje im dali rok od 30 dana.

 Ali HNS zasigurno ima način da opravda obje licence, premda je možda riječ o jednom pravnom subjektu. Je li dovoljno samo njihovo pismeno očitovanje?

Nakon nalaza sportske, financijska inspekcija može ustanoviti tijek novca, primjerice to od čega živi Lokomotiva. Ako je neovisna, mora imati izvore; ako je ovisna, podaci o tome moraju postojati. Ovdje je riječ o pravnim aspektima slučaja. Negdje sam čuo da serija indicija postaje dokaz u praksi, a je li to istina, teško je kazati. Mislite li da je moguće da se u jednom od tih klubova nađu ugovori koji su apsolutno sportski nezakoniti? Indicije ne moraju uvijek biti istinite…

 Nije li pomalo simptomatično da upravo ljudi iz Dinama omalovažavaju sportsku inspekciju? U HRT-ovoj emisiji “Nulta točka” Marčinko je kazao da je inspekcija posve nepotrebna, a proziva vas i Zdravko Mamić…

Marčinko je tvrdio da sportska inspekcija u Dinamu neće ništa naći, pa ne vidim razloga zašto bi mu smetala i zašto isključuje mogućnost da je potrebna u drugim slučajevima. Netko tko tako napada rad inspekcije izaziva sumnju da nešto nije u redu. Međutim, mislimo li da ćemo sve probleme sporta riješiti slanjem inspekcije u sportske klubove, promašili smo. To ne smije isključiti našu namjeru da pokušamo sve sportske udruge ustrojiti tako da rade transparentnije i poštenije.

 O sportu treba brinuti država 

 Kada je riječ o ulaganju novca u sport, ministar Željko Jovanović govorio je da se na godišnjoj razini u sportu vrte dvije milijarde i 200 milijuna kuna: gdje je taj novac?

To su vrlo značajna sredstva, a brojke su izvučene iz podataka Instituta za javne financije, koji je napravio eleborat o financiranju sporta. Činjenica je da svi plaču da tog novca nema. Usmjerava li se transparentno i svrsishodno, tek treba ustvrditi. Ako taj novac postoji, moguće je da nije najpametnije raspoređen. Kako ćemo to ustanoviti? Možemo napraviti vertikalni presjek kroz sportsku strukturu, kako bismo ustanovili koliko se novca odvaja na lokalnom nivou i kamo se usmjerava – čuješ li bolje misu što si bliže oltaru ili po nekim drugim kriterijima. Sportska inspekcija ima pravo doći u neki županijski sportski savez i pitati za pravilnik o raspodjeli novca, odnosno na temelju čega se nekome daje deset a nekome jedan, jednome sto a drugome petsto. Dijeli li se novac suprotno pravilnicima, to je prekršaj. U tom se slučaju ljudi moraju pozvati na odgovornost i, ako su krivi, kazniti novčanom kaznom. Nije riječ o represiji, nego o namjeri da se poštenije posluje. To je posao za etičke odbore, primjerice onaj koji postoji pri Hrvatskom olimpijskom odboru.

 Ne bismo se složili s vama: ako je riječ o novcu građana koji je iskorišten za bogaćenje pojedinaca, to spada pod kaznenu odgovornost?

Da, ali to nije predmet sportske inspekcije, nego neke druge. Inspekcija je devijacije dužna prijaviti drugim instancama. Vidite, na državnom se nivou raspodjeli između 110 i 130 milijuna kuna za sport. Dvije milijarde su one što se sportu usmjerava putem lokalne zajednice i Grada Zagreba, koji za sport odvaja oko 300 do 380 milijuna kuna jer je tako izglasano u državnom proračunu. Problem u financiranju sporta su klubovi kao krovne organizacije. Osiguranje financiranja, osnovnog preživljavanja klubova, u fokusu je našeg rada, a to želimo riješiti Zakonom o sportu. Financiranje sportskih udruga je, po mom sudu, centralna zadaća. To znači da sportski funkcionari trebaju prestati biti prosjaci koji kucaju na razna vrata da osiguraju financiranje svoga kluba. A sport mora živjeti, to je aktivnost od posebnog interesa za Hrvatsku.

 Dakle, podržavate financiranje sporta javnim novcem?

Ne vidim tu ništa sporno, o sportu treba brinuti država, barem za njegovu osnovnu djelatnost. Ne slažem se s time da se državnim novcem klubovima plaćaju profesionalci i to u neskladu s kvalitetom. Ali osnovnu djelatnost nogometnog kluba iz Osijeka ili Zaprešića treba financirati država, nema tko drugi. Sport veže golemu masu mladih, jedna je od najboljih vizitkarti ove zemlje u svijetu. Kolektivne sportove ne mogu uzdržavati pojedinci. Izuzev HNS-a, koji je bogat savez jer se u nogometu okreće velik novac.

 HNS vas optužuje da ništa ne radite kako biste spriječili huliganizam na stadionima?

Učinili smo mnogi više od drugih. Incidenti su u opadanju, jer radimo jako puno na edukaciji djece, od vrtića i škola nadalje. Najkomotnije je rizik od incidenata prebaciti na državu, ali odgovornost za nerede je na organizatorima predstava. Od Ministarstva se mogu očekivati samo odgojne mjere putem obrazovanja.

 Što zamjeram Marčinku 

 Kao proslavljeni košarkaš i trener, tužite se i na loše stanje u košarci koju je, kako se godinama može čuti, monopolizirao predsjednik HKS-a Danko Radić?

Odgovorit ću figurativno: Danko Radić je kao majka koja neizmjerno ljubi svoju kćer i toliko je grli da je na kraju zadavi. Mislim da je krivac za stanje jer kao glava organizacije mijenja trenere poput šibica, iako zna da samo trener može napraviti igrača. U generaciji od 14 do 18 godina mi smo najbolji u Europi, a od 18 do 25 padamo nisko. Dakle, one do osamnaeste nisi pripremio da budu najbolji u 22. godini. To jedino trener može napraviti, moraš mu stvoriti uvjete za to. Ulazimo u Europu i već bismo trebali imati propise po kojima u hrvatskim košarkaškim klubovima mogu igrati do dva stranca, najviše četiri do pet Evropljana a, u interesu naše košarke, najmanje pet do sedam domaćih igrača. Vjerujem da je i osjećaj pripadnosti spiritus movens do uspjeha. Ne vjerujem da neki klub može besprijekorno funkcionirati ako nema nijednog igrača koji je u njemu ponikao. A mi smo pobjegli od toga. Na stanje u košarci ne možemo direktno utjecati, možemo samo upozoravati.

 Zašto je u izmjenama Zakona o sportu izbačena odredba po kojoj osobe protiv kojih je pokrenut kazneni postupak ne smiju sudjelovati u radu sportske udruge?

Pokušali smo taj članak vratiti u nekoliko navrata, ali pravnici tvrde da je to protivno ljudskim slobodama i da će takvo što pasti na Vrhovnom sudu. I dalje mislim da je to članak koji treba vratiti, a ako će padati na sudu, neka pada. Sport smatram senzibilnom aktivnošću, pa mi je zakon bitan da propiše okvire ponašanje, a detalje treba donijeti život. Nigdje se danas u sportu ne spominju moral, etika i druge vrijednosti važnije od samog zakona.

 Jeste li u sukobu interesa za što vas je, opet javno, prozvao Tomislav Marčinko: navodno Vladi čiji ste funkcionar iznajmljujete kuću u Ljubljani od 140 kvadrata za mjesečnu najamninu od šest tisuća eura?

Nisam u sukobu interesa, da jesam, isti bih čas napustio ovu službu. Ne iznajmljujem kuću Vladi nego fizičkoj osobi, koja je veleposlanik Hrvatske u Sloveniji. Drugo, kuću sam iznajmio bivšem veleposlaniku na njegov zahtjev prije osam godina. I treće, kuća nema 140 nego 450 kvadrata. Kada sam je iznajmio, nisam bio ni blizu sadašnjoj funkciji. Ne vjerujem da Marčinko ima nešto protiv mene, no imam ja protiv njega, i to zbog načina na koji se ponašao devedesetih. Iako nisam bio osobno oštećen, bio sam oštećen kao Hrvat, kao onaj kojem je smetalo njegovo prebrojavanje krvnih zrnaca novinara na javnoj televiziji i načina na koji ih se tjeralo preko noći.

 Desna ste ruka ministra Jovanovića. Kako ste doživjeli Mamićev napad na njega na nacionalnoj osnovi? Iako bi sportski radnici trebali promicati ljudske vrijednosti, prečesto od njih čujemo suprotno?

I rat sam doživio tako da me je bilo sram što smo se prema ljudima druge nacionalnosti, našim sugrađanima, odnosili tako kako smo se odnosili. Nisam ni svoju djecu odgajao da mrze bilo koga, pa to ne mogu prihvatiti ni od koga. Žao mi je što to još nismo prebrodili, nismo sazreli. Osnovno je civilizacijsko dostignuće uvidjeti da je u razlikama ljepota. Zato i apeliramo na etičke odbore, a ne na zatvaranje ljudi. Zbog čega je Mamić trebao završiti u zatvoru? Njemu je jednostavno trebalo reći: “Znaš što, majstore, s takvim stavom ne možeš raditi u sportu!”