Protiv dogmi i licemjerja
Moliéreov Tartuffe u ZeKaeM-a
Ime francuskog komediografa Jean-Baptistea Poquelina Moliérea posljednja je tri stoljeća sinonim za oštro ruganje privatnim i društvenim slabostima, a njegov najslavniji komad “Tartuffe” zaštitni je znak govora o pokvarenosti i licemjerju. Tartuffe je lažni vjernik koji obrlati jednu obitelj, pobožno se udarajući u prsa i pretvarajući se da su mu nebesa važnija od zemlje, sve dok mu potpuno zaluđeni pater familias ne prepiše čitavo imanje i dade kćer za ženu. Stavljajući taj komad na repertoar, Zagrebačko kazalište mladih nije očito imalo na umu samo veselo ismijavanje lakovjernosti običnih smrtnika, nego i aktualni društveni kontekst – potmuli građanski rat između “crnih” i “crvenih”, između Crkve i ostatka svijeta, koji tinja već mjesecima i čiji kraj, politički gledano, nije sasvim izvjestan.
Društvena drama na granici histerije o seksualnom obrazovanju, pravima homoseksualaca i kaptolskom očuvanju vatre vjerskih dogmi pogonsko je gorivo koje je pridonijelo da ZeKaeM-ov “Tartuffe” ne bude samo laka zezancija, nego i crna farsa o stanju musavih duhova u Hrvatskoj. Stoga redatelj Jernej Lorenci nije Tartuffea prikazao tek kao mutnog tipa premazanog svim mastima, nego kao uvjerenog bogomoljca i fundamentalističkog ratnika koji će – oboružan Biblijom, bogobojaznim osmijehom i patosom u grlu – poharati čitavu obitelj radi spasa duša i ljubavi posute tamjanom.
Radnja priče vješto je preseljena u današnje vrijeme: usred građanskoga komfora, otac odjednom poludi, dnevnu sobu pretvara u seosku crkvu u kojoj se neprestano moli i pjeva repertoar nabožnih pjesama, a čitavom kućom vlada Tartuffe, srcedrapateljno se lomeći od poniznosti i dobrote. Predstava teče po tankoj niti između realizma i groteske, ali nije trebalo unositi puno karikature na pozornicu da bi se pokazali svi oni vrlo stvarni tipovi iz susjedstva, koji trče po kući s križevima i, s pjenom na ustima, tjeraju ukućane da kleče i mole. Ta ofenziva crkvenog morala koju pratimo na pozornici proporcionalna je agresivnoj religioznosti koju svakodnevno viđamo u javnom životu, pa je stoga ZeKaeM-ov “Tartuffe” predstava prvorazredne aktualnosti. Gledajući kako se život jedne obitelji raspada pred invazivnim naletom vjerskog zanosa, pred publikom se rastvara paralelni svijet društvene stvarnosti, u kojoj narogušeni predstavnici Crkve i vjerskih udruga smrknutih lica posljednjih mjeseci i tjedana pozivaju na borbu protiv bezbožnog ateizma.
Komad star tristo godina nije bilo moguće igrati na suvremen način bez drskog i hrabrog redatelja, kao i odličnih glumaca, što oni iz ZeKaeM-ovog ansambla doista jesu. Od Doris Šarić Kukuljice i Pjera Meničanina do Jadranke Đokić, Nine Violić i Sretena Mokrovića, fascinantna je ta zaigrana lakoća kojom su u stanju uskočiti u mračnu, toliko aktualnu priču. Centralni lik, Tartuffe, povjeren je Krešimiru Mikiću, glumcu golemog i raskošnog formata, u čijoj igri već godinama uživamo s uvjerenjem da gledamo najboljega domaćega glumca danas. Njegov Tartuffe je to snažniji što je krhkiji, opasniji što je umiljatiji, demonskiji što je pravovjerniji; taj Mikićev uzvišeni zanos lišen obične ljudskosti, ta svetačka ljubav bez topline, slika je konzervativne političke scene koja ne može izaći iz svojih povijesnih trauma, tražeći nove rovove i neprijateljstva. Jer, hrvatski Tartuffe nije pokvaren: on je pravovjerni bojovnik koji čitavo društvo želi lišiti intelektualne imovine u korist tiranije krute dogme. Stoga je ZeKaeM-ova predstava neka vrsta bačene rukavice, šaka u oko Crkvi ili, nježnije rečeno, poziv na dijalog, kako za zdravlje te Crkve tako i sviju nas.