Svjedočenje Đure žandara

To Ružino brdo i danas postoji, a i onaj spomenik na vrhu, neophodni podsjetnik i putokaz, isti je kao i nekad, kao i sad, kao i uvijek. Cijeli taj kraj mala je, ljupka oblast, u koju je zemlja sabila mnogo što od svoje neograničene sudbine. Gledano sa strane, to je bio svijet drugih navika i različitog temperamenta, s posebnim bajkama i brigama.

Ruža je bila učiteljica, lijevo orijentirana, zato su je i zvali Ruža komunjara, zato su je i strijeljali baš na tom mjestu, a sam čin egzekucije promatrali su mnogi, bila je to kao neka mala svečanost. Dok su je vodili, kao da je i sama žurila da se sve to što prije svrši, i čak je zapovjedniku streljačkog voda dobacila: “Što drhtite, ne strijeljaju vas!”

U skromnom učiteljskom stanu od sobe i kuhinje (dok je pumpa za vodu bila u dvorištu), nađeno je nekoliko letaka, Marx i Engels, povijest KPB-a, dovoljno materijala da ju predsjednik sudskog vijeća, na brzinu organiziranog, osudi na smrt. Zna se da je Ruža veličala Staljina, u sobi je na noćnom stoliću imala njegovu sliku, a njegove brkove voljela je još više i od brkova svoga djeda. Od nje smo naučili da planine nikad ne mijenjaju mjesta, da još ni iz jednog jezera ili mora voda nije istekla, pa su zato geografije najdragocjenije knjige, koje nikad ne zastarijevaju…

Učiteljica Ruža glupo je stradala, i ne svojom krivicom. Rat je bio legao na sve prostore, živjelo se od jutarnjeg do večernjeg izvještaja. Klica rata ne začinje se u srcu čovjekovom, već u pameti koju je napustio zdrav razum i svjesno rasuđivanje. Kotač zla kad se krene kotrljati, nitko ga ne zaustavi lako. To vam je ono: kad voda krene niz goru, nitko je nazad ne vrati. Ratnici su djeca zla i sinovi pakla, a ne vjesnici ljepote i sreće.

MEĐUNASLOV: Slatko od šljiva

Jednog jutra u našem se mjestu pojavila grupa lijepo obučenih, ulaštenih njemačkih vojnika; čizme izglancane, oružje se sjalo na jutarnjem suncu, vojnici su zagledali napise na radnjama i čudili se značenju: sarač, vunovlačar, limar, pekar… Starinska ulica bila je puna sjena i teške tišine. Vojnici su se primicali sporo i oprezno, kao opasnoj svetinji punoj junaka riješenih na sve. Izgledali su kao dio nekog dalekog svijeta koji ne zna što je nužda i nikog se ne boji. Sama činjenica da takav svijet može postojati nagonila je nekima suze na oči, neodređenog porijekla i pomiješanih, posve suprotnih osjećaja. Privukao ih je miris tek ispečenog kruha pa su pristojno pokucali na vrata pekare da pitaju mogu li kupiti.

– Samo izvolite… Upravo je maločas izvađen iz peći… Još je topao – rekla je Rosa Vukomanović, supruga pekara Jove, koji je upravo otišao spavati.

– Pekari su pravi ljudi, ubace mali, izvade veliki – našalio se jedan Nijemac i šala je upalila, svi su se nasmijali.

– Molim vas, budite tiho, moj je Jovo radio cijele noći. Takav je taj pekarski posao. Nije ni čudo da svi hoće bolji kruh, a nitko ne želi da mu dijete bude pekar.

Njemački oficir naređuje tišinu, što oduševljava Rosu pekarku pa iznosi slatko od šljiva, bocu s rakijom i kavu.

– Slatko je od šljiva – objašnjava.

– Šljivovica? – pita Nijemac.

– Ne, to nije kompot… Slatko… Malo šećera, salicila i, dabome, oljuštenih šljiva.

– Interesantno – kaže Nijemac.

– Nego, jeste li gladni, hoćete doručkovati? Imamo kajmak, bolan da ga jede, pravi srpski specijalitet.

– Kajmak? Što je to kajmak?

– Kajmak… putar ali nije putar, sir ali nije ni sir… to je naprosto kajmak.

– Ah, nije sir, nije putar, nego kajmak – rekao je Nijemac, u izrazitom i širokom tonu, koji je mnogo ličan i simpatičan.

– Tako je – rekla je Rosa u nastupu olakšanja. – A koliko mislite ostati?

– Zauvijek.

– Malo ste pretjerali – kaže Rosa.

– Kad vam kažem…

– Tako su govorili i oni vaši očevi 1916. a onda su pobjegli uz opću pucnjavu i prdnjavu. Tad se pjevalo: Ti si, gedžo, švapsku pregazio!

– Sad su druga vremena, druge pjesme. Nego, ima li bandita?

– Nema bandita – kaže Rosa. – Samo učiteljica Ruža. Ali ona nije bandit, ona je komunjara.

– Molim? Komunjara? To je isto – primijetio je njemački oficir.

– Nije isto! – suprostavila se Rosa. – I moj Jovo je komunjara, ali nije bandit.

– Vaš Jovo?

– Samo komunjara.

– Neka gospodin Jovo dođe.

– Ne može… Upravo je zaspao. Cijele noći je mijesio i pekao kruh. Njegov je život kao sat koji otkucava i rijetko se kvari.

Ratnici su djeca zla i sinovi pakla, a nikako vjesnici ljepote i sreće. Strijeljali su dobrog pekara Jovu, strijeljali su i njegovu ženu Rosu. Nitko zbog njih nije plakao, i sve je to bilo, i taj odlazak i ispraćaj, i ona konvencionalna replika nekog starog drugara, sve je bilo potaman. Konačno, rekoše ljudi, spustiše grudu na mjesto, a puhao je i neki vjetar, ali ne previše.

MEĐUNASLOV: Ruža nije vjerovala ni u Boga ni u popa

Uhvatili su i učiteljicu Ružu, mučili su je i saslušavali, tukli po onom lijepom licu i na kraju doveli na ovo brdo, prislonili uz plast sijena i ubili je plotunom.

Tom prvom činu rata prisustvovalo je mnogo gledalaca, neki su to promatrali sa svojih prozora, neki s tavana, a neki sasvim izbliza. Pop Simo htio joj je otpjevati posljednje “aleluja”, ali je odustao jer Ruža nije vjerovala ni u Boga, ni u popa – njezin bog bio je Staljin.

Ali tu priča ne završava. Hrabroj Ruži podigli su spomenik i o praznicima palili joj svijeće, polagali vijence i cvijeće, pjevali tužne pjesme i držali vatrene govore. Na velikom pročelju obližnjeg hotela maleri su nacrtali Staljina, danima su glancali njegove brkove, čizme i onaj šinjel s malo podignutom kragnom. Pogled mu je zurio negdje u daljinu, a u podnožju seljaci su donosili i ostavljali darove: tople vunene čarape, ručnike, kape, šale, rukavice, od kojih je prosinac ličio na svibanj. Tu su se palile logorske vatre i pjevale borbene pjesme: Partizan sam, tim se dičim… Ljudi su bili spremni da i najmlađeg Rusa priznaju za najstarijeg brata.

Godina 1948. sve je ljude kod nas iznenadila, mislim na onaj crni a slavni 28. lipnja. Tad su sve komunističke zemlje objavile onu čuvenu rezoluciju sa Staljinovim potpisom; ljudi su se morali izjašnjavati za koga su, nije bilo jednostavno dati pravi odgovor. Policajac Bedžo, strah i trepet za sve naše ljude, dojahao je na motociklu marke “zündapp” koji je zarobio u ratu, mobilizirao malere, podigao ih na zidarske skele i naredio da se velika Staljinova freska briše. A boje neke masne pa se uvukle duboko u zid.

– Sve mi četke pojedoše! – žalio se maler Toza.

– Briga me za tvoje četke. Ne znaš ti što nam on, kakav paprikaš kuha, i tebi, i meni, i svakom čovjeku lično.

MEĐUNASLOV: Nema pogađanja na partijskom sastanku

Uvečer je u tzv. Maloj sali (bivšem kasinu) održan sastanak na kojem je drugarica Zlata Božović čitala Staljinovo pismo, ali i Titov odgovor. Čitala je i plakala.

– Zašto plačeš, drugarice? – pitao ju je Bedžo.

– Sjetila sam se učiteljice Ruže.

– Ona je pala za našu stvar, barem su tu čista posla.

– Da, ali sa Staljinovim imenom na usnama.

– Nije točno!

– Kako nije, bila sam sasvim blizu, osjetila sam toplinu plotuna.

– Ruža je vikala: Živio drug Tito!

– Mene su od djetinjstva učili da ljubim Ruse jer su Slaveni, jer su naša braća. A sad odjednom…

– Drugarice – prasnuo je Bedžo – pazi što govoriš! Ruža je otišla u smrt s imenom druga Tita na usnama.

– Ja sam bila najbliža, i sve sam dobro čula i lijepo upamtila. Evo ovako je bilo…

Bedžo je prekinuo sastanak i pozvao Zlatu na razgovor u četiri oka. Ustvari, to je bio njegov monolog:

– Drugarice Zlato, nije istina ono što si ti čula, već je istina ono što ja kažem. Ti zaboravljaš da su kapitalne odluke pred nama.

– Ali, druže Bedžo…

– Nema pogađanja, ovo je partijski sastanak, a ne pogađanje na tržnici. Tako je bilo i ako tako nije bilo.

Đuro, bivši žandar, bio je zadužen za Ružin pokop. Premda je to bilo vrijeme općeg darmara, u kojem se nije znalo ni tko pije, ni tko plaća, on je, pokoravajući se pravilima službe, i dalje obavljao svoju žandarsku dužnost. Otišao je u Cigan malu i naredio Jumbi Ciganu i njegovom bratu da Ružu uredno pokopaju, jer u tim gradićima ovi bezbrižni veseljaci obično izvršavaju najtužnije poslove.

Ružinu egzekuciju Đuro je promatrao iz prvog reda partera, da tako kažem. U novoj državi on je ostao bez zaposlenja, ali mu je od one stare, propale države, ostao bicikl marke “torpedo”, najbolji bicikl onog vremena. Radio je kao nosač na željezničkoj stanici, na utovarima i istovarima uglja, a poslije kao redar na plesnjacima. Pitao je Bedžu da ga primi u poratnu policiju, a ovaj mu je posprdno odgovorio: “Nisi uspio ni kralja sačuvati, a sada bi da čuvaš Tita.”

Jednom sam, mnogo kasnije, pitao Đuru što je uzviknula učiteljica Ruža prilikom strijeljanja, a on mi je iskreno odgovorio: “Ništa nije rekla. Srozala se kao vreća… Kao da se prepolovila.”

Tako sam provjerio historiju. Danas, kad se sjećam, ne činim to da bih se okrenuo prošlosti, već da nam povijest hrabri budućnost.