Zelig hrvatske kinematografije

Na pitanje čega bih se odrekao u korizmi, odgovor je jasan – odrekao bih se autora koji snimaju filmove o Titu! Taman pomisliš da čovjek ne može pasti niže od one kradivrpce Vrdoljaka, kad eto ti na vrata nove nevolje – prpošnog 82-godišnjeg Veljka Bulajića koji tvrdi kako je maršalove confessiones snimio prema ideji Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar!

– Ideja o radu na Titovim memoarima pojavila se otprilike 1970. godine, a predložili su je tadašnji lideri hrvatskog proljeća Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo. Oni su očito imali neki svoj interes u tome, najviše ih je zanimalo poglavlje o novom Ustavu koji se upravo tada počeo pripremati. Bio je to Ustav iz 1974. godine – kaže Bulajić.

Ovdje smo samo na korak do pretpostavke prema kojoj su Bulajiću, snimajući Tita, u primozgu titrale ideje Ante Starčevića, oca domovine i “jedinog lampaša u kermežljivoj noći”. Veljko Bulajić – pravaška korenika i stekliš. Snimao Tita kako bi prokrčio put hrvatskoj državi. Možda je bio i na Liparima i Janka pusti. Na ljutu ranu filmska vrpca!

Filozofija služi za to da stvari koje su prividno besmislene prikaže bjelodano besmislenima, kaže jedan mislilac. U tom smislu Bulajićeve teze daju neusporediv filozofijski šlagvort. One su već na prvi pogled toliko besmislene da u objelodanjivanje te činjenice ne treba uložiti gotovo nikakav misaoni napor.

Naime, ako su Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo odlučili snimati Titove memoare 1970. zbog Ustava iz 1974., onda su doista razradili strategiju koja je protivnika zavarala u 65 narednih poteza. Tolike godine ranije snimati Tita zbog nekog paragrafa?! Ali oni nisu vidjeli ni što ih čeka dogodine – pali su već 1971. – a kamoli 1974! Tito je, formalnopravno, na konfederalne ustavne ideje pristao tek onda kad je centralističkim sredstvima – u prvom redu prijeteći armijom – politički porazio sve subjekte konfederalizma.

Bitka na seretvi

Savka Dabčević i Miko Tripalo nisu bili nikakvi službeni lideri hrvatskog proljeća – tako je kasnije nazvan jedan heterogeni pokret u rasponu od Čička i Budiše do Veselice i Đodana – već je Savka bila predsjednica Centralnog komiteta SKH, a Miko Tripalo sekretar Izvršnog komiteta CK SKH. Zašto bi Tripalo i Savka Dabčević uopće došli na ideju da snimaju Tita? Da ga prime u maspok? Tita, poznatog po izjavi da će se hrvatska država obnoviti kad Sava poteče uzvodno… I zašto su, ako su bili tako dalekovidni, dibidus poraženi?

Prema svemu što se može saznati od danas živih svjedoka, ideja o Titovim memoarima potekla je s Televizije Zagreb, u dosluhu s CK-om. I nije rođena 1970. nego u drugoj polovici 1971., kad su Miko i Savka već bili jednom nogom u političkom grobu. Serija je ideja onih koji su ih politički nadživjeli. Njima u drugoj polovici te godine sigurno nije bilo do filmskih zajebancija s odloženim vijekom trajanja: memoari su, naime, rađeni za objavu nakon Titove smrti, pa ove teze nemaju nikakav stvarni smisao osim što naknadno hoće jednog komunističkog sineastu prikazati kao ranog borca za “našu stvar” i hrvatskog domoljuba.

Bulajić posljednjih godina redovito ističe kako su se Srbi i četnici bunili protiv njegovih filmova (zašto četnici, pa u Neretvi su prikazani simpatičnima!), dok su katolički kardinali iz Vatikana bili oduševljeni njegovim “Libertasom”. Stalno se borio protiv zaplotnjaka iz Titove okoline; tu je bitku izgubila čak i Jovanka koja je spavala s Titom, ali ne i Bulajić, Baš-čelik komunističke kinematografije.

Premazan svim vazelinima, naš Zelig priča dalje svoju toplu ljudsku tragediju. Proljećari 1971. padaju, Savka, Tripalo i Pirker odlaze sa scene, a jedini neporaženi maspokovac ostaje on, Veljko Bulajić, sam na čistini s Titom.

– Ostao sam u nekom zrakopraznom prostoru. Nisam se osjećao sigurnim, a i atmosfera prema seriji se promijenila. Sjetio sam se kako mi je Tito znao oduševljeno pričati o Tripalu. Imao sam osjećaj da ga vidi kao svog nasljednika. Prema Savki je bio suzdržan. No, ja sam s njima ostao u dobrim odnosima i u vrijeme njihove izolacije, a i kasnije sa Savkom u HNS-u. Tito je znao da sam s njima u prijateljskim odnosima, ali na setu više nije bilo tako ugodno. Tito mi je tako, znajući za moje raspoloženje i odnos prema hrvatskom proljeću, rekao, čak nekako više za sebe: “Znao sam i puno prije Karađorđeva da će me Miko i Savka napustiti, ali iznenadio me Haramija. Njemu sam predložio da ostane na funkciji, ali me glatko odbio.”

Veljko Bulajić, autor “Kozare” i “Neretve”, nije se “osjećao sigurnim”?! Ostao je u “zrakopraznom prostoru”?! Tito je “znao za njegovo raspoloženje i odnos prema proljeću”?! Znao je “puno prije” Karađorđeva da će ga Savka i Tripalo napustiti, a oni su “puno prije” došli na ideju da snimaju njegove memoare?! Tito je bio sramežljiv, pa je rekao nešto “više za sebe”?!

Pa zašto mu, poput Haramije, nisi i ti glatko rekao zbogom, ljudino! Pa je li Tito bio lud da snimanje životne ispovijesti povjeri maspokovskom crvu u svojoj unitarističkoj jabuci!

Naši izvori s Televizije Zagreb kažu da je Veljko Bulajić – koji se nije “osjećao sigurnim” – godinama, s ekipom suradnika, zbog te serije primao sjajne honorare Televizije Zagreb! Od “Neretve” (1969.) pa do “Atentata u Sarajevu” (1975.) nije snimio niti jedan dugometražni film, pa je očito da je, boraveći u “zrakopraznom prostoru”, živio u značajnoj mjeri baš od tih memoara. Inače, Tita je u nekoliko godina Bulajić snimao svega šest ili sedam radnih dana, uglavnom u Kumrovcu i nešto malo u Beogradu. Živi su ljudi iz projekta pa mogu potvrditi.

U “brozna vremena” svakovrsna je oporba, pa i ova ljuta filmska, očito bila mučena i kinjena na strašne načine, a od dobivanje kruha bez motike goru je kaznu predstavljalo jedino primanje kruha preko pogače. Pet godina plaće za nešto sitno radnih dana – tako je nekako izgledao Titov filmski Sibir!

Bulajić se, pred satrapovu smrt, junački sukobio i s boljševicima.

– Serija je odgledana u neprirodnoj tišini, u velikoj dvorani CK. Osjećala se čudna napetost u zraku. Bilo je jasno da Tito umire. Kad su pogledali film, nastala je mučna pauza. Svi su šutjeli. Šutio sam i ja. Tada se digao Jakov Blažević i počeo paljbu: “Druže Bulajiću, nikad ovaj film neće biti prikazan. Što ste vi ovim htjeli? Zašto ste ovako prikazali Tita? To je naopaka slika druga Tita. Vi ste ga zloupotrijebili!” Nije se suzdržavao, dok su ostali samo sjedili i šutjeli. “Pa vi ste Tita, velikog revolucionara, pobjednika, vođu, maršala i šefa države pokazali kao najobičnijeg čovjeka koji plače kad priča o svojoj majci. To se ne smije pokazati na televiziji”, vikao je Blažević. Skupio sam hrabrosti da mu kažem: “Vas, druže Jakove, nitko neće pitati jer to je Tito osobno odobrio. To nisu vaši memoari”.

Svjedoci iz CK tvrde da je ovaj razgovor uglavnom izmaštan, ali ne bez smisla: Jakov Blažević danas je omrznut kao tužitelj Stepinca, pa sukob s njim diže popularnost. Nema veze ako je dosoljen. Da je Jakov Blažević htio zabraniti tu seriju, on bi je zabranio. Tad nije bio ništa manje nego predsjednik Hrvatske…

Grandiozni heroji i suverenisti

Postament na kojemu je izgrađena zgrada Titovih memoara, prema Bulajiću, hrvatska je državotvorna ideja; ključni sineast je on, heroj pokreta otpora i ljuti borac za slobodu umjetničkog izraza – Larry Flint zrelog komunizma – dok je strateška pozadina ideje borba za afirmaciju konfederalnog Ustava iz 1974., koji je Hrvatskoj osigurao okvir za legalno razdruživanje od Jugoslavije.

Apologiji Veljka Bulajića – čiji je autor Veljko Bulajić – mogla bi se ovdje prilijepiti serija sličnih primjera. Ivica Račan hvalio se naveliko da je bio komunistički nonkonformist zato što je u Slavonskom Brodu nosio traperice i slušao Fats Domina i Elvisa, a postao je šef partije; Oliver Mlakar prikazao je sebe kao velikog heroja dokazujući to tvrdnjom da je, nakon poraza hrvatskog proljeća, na televiziju došao u tamnoj kravati, a zaradio je hacijendu u Samoboru i postao hrvatski Mike Buongiorno; Zdravko Tomac bio je ljuti separatist, a Blaževiću je pisao memoare… Odreda grandiozni heroji i suverenisti kakve se samo poželjeti može.

Gledajući sve te državotvorce, div junake, moramo se zapitati je li Ljubo Ćesić Rojs promašio baš ceo fudbal kad je rekao: “Sad kad vidim što se radi, mislim da je pokojnom predsjedniku trebalo dati Nobelovu nagradu za kemiju – od kakvih je govana sastavio Hrvatsku!”