Medvjeđa samousluga

Ako niste vidjeli kako Barack Obama ubija golim rukama – pustimo zasad ratove na dugme po Aziji – vjerojatno ste čuli: silna se larma, naime, digla prošle godine kad je američki predsjednik preciznim udarcem desnicom zviznuo muhu koja mu je sletjela na lijevu ruku.

Gotovo da nije ni prekinuo intervju što ga je upravo davao nekom tv-novinaru, ali niti snimatelju nije bilo na kraj pameti da propusti zumirati kukca beživotno izvrnutog na podu Bijele kuće, te se potom i novinar osvrnuo na zavidnu lovačku vještinu svoga sugovornika… No, potonjeg je taj moment slave idućih dana i tjedana koštao brojnih, često žučljivih prigovora od strane raznih aktivista-boraca za prava životinja.

Svakako, mnogošto se promijenilo u odnosu Amerikanaca prema životinjama i prema predsjednicima. Prije stotinu i nekoliko godina, recimo, dok se pripadnike Obamine rase još moglo bez puno rizika loviti po izvjesnim saveznim državama južno od Marylanda, američki predsjednik Theodore Roosevelt odobrio je upotrebu hipokoristika svojeg imena za svojevrsno brendiranje jednog od zatim najpopularnijih i komercijalno najuspješnijih proizvoda svih vremena, plišane dječje igračke u obliku medvjedića nazvanog Teddy Bear. Taj epohalni tržišni zgoditak privatnog poduzetništva bio je inače potaknut reputacijom tadašnjeg predsjednika kao gorljivog zaštitnika prirode; brojna prirodo-konzervatorska dostignuća Theodorea Roosevelta na tlu Sjedinjenih Država neće do danas nadmašiti nijedan od njegovih nasljednika na Capitol Hillu.

Franc u pokoljima

Ipak, bio je ne manje čuven po svojim lovačkim uspjesima, pa čak i po svojim knjigama o lovu i prirodi, u praksi se neizostavno vodeći za pomalo aristokratskim principima sportske etike u lovu. Ukoliko je tada najveći dio američke i svjetske javnosti mogao na Rooseveltove kapitalne trofeje gledati sa simpatijama i divljenjem, međutim, u naše doba i nije baš sigurno da bi npr. finalni saldo njegove ekspedicije na višemjesečnom safariju u Africi 1909. godine izazvao slične pozitivne osjećaje šireg publikuma: gotovo 12 tisuća ubijenih životinja, od približno 1.100 životinjskih vrsta, računajući desetke primjeraka najkrupnije divljači, poput slonova, nosoroga i lavova.

Raspolažemo i puno bližim primjerom takove ubitačne potentnosti, znajući kako strašnu baštinu je za sobom ostavio austrijski prijestolonasljednik Ferdinand I. Njegov dvorac Konopište u Češkoj dandanas čuva oko sedam i pol tisuća lovačkih trofeja, što je tek najuža selekcija između 300 tisuća životinja upucanih rukom tog Rooseveltova suvremenika.

Ferdinand je za vrijeme posjete Nacionalnom parku Yellowstone u Americi navodno došao glave i dvjema vjevericama tako što ih je s grane oborio kamenom – ne zato što mu se odjednom prohtjelo zahtjevnijih disciplina, već zbog tamošnjeg propisa da se parkom ipak ne smije nosati oružje… Onaj hitac Gavrila Principa što ga je naposljetku stigao u Sarajevu, definitivno je poslužio kao povod za kolosalno krvoproliće među ljudima, no životinje su uto nedvojbeno malo odahnule.

Lovačka etika toga razdoblja uvelike se protegnula i na sljedeća desetljeća u zapadnjačkom svijetu, čime podrazumijevamo i njegov socijalistički istok, za vrijeme Hladnog rata. Bitna razlika u budućem odnosu prema lovnim resursima – divljim životinjama za odstrel, dakle – tiče se prvenstveno većih mogućnosti lova za sve društvene slojeve, što nije tekovina isključivo socijalizma, jer je taj separatni vid egalitarizma dotad već bila realizirala i Amerika. Lov, jedan od najraskošnijih medija čovječanstva, među prvima je nakon više tisućljeća odmaka od prvobitne zajednice s ravnopravnim socijalnim odnosima, poslužio za novu uspostavu jednakosti. Od plemenitijih kulturnih pomaka naše vrste, doduše, životinje još neko vrijeme neće imati nikakve koristi.

Od pamtivijeka se lovilo radi gladi i preživljavanja, radi nagonske dopune ishrani, radi magijskih razloga vezanih uz mnoga vjerovanja, radi simboličkog potvrđivanja društvenog statusa, radi zadovoljavanja mačističke dominacije, radi toga što ubijanje može biti zabavno… Za razliku od širokogrudnijih svjetonazora kakvi su razvijani drugdje, judeokršćanski civilizacijski krug zadržao je antropocentrični pristup životu i svijetu, što se naročito učvrstilo s filozofskom mišlju Renea Descartesa o životinji kao organskoj mašini, logično zatim podvrgnutoj čovjekovim potrebama. Za spomenutog doba nakon Drugog svjetskog rata, te su se potrebe kod nas očitovale u lovačkoj strasti velikog dijela kompartijske vrhuške i njezinih gostiju iz svijeta.

Das kapitalac 

Na čelu s Josipom Brozom Titom, dakako, a o kojem ovdje donosimo zasluženo poseban prilog, tadašnja je nomenklatura kroz tri-četiri desetljeća pobila zavidnu količinu divljači, s kapitalcima najčešće pričuvanim baš za nju. Ali, da se ne bismo lagali, tad je već lovio tko je htio, što vjerodostojno ilustriraju riječi Jakova Blaževića o lovstvu načelno posvećenom dobrobiti radnog čovjeka, u predgovoru Katalogu lovačkih trofeja objavljenom povodom Međunarodne izložbe lova u Zagrebu 1981. godine.

Nadalje, tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske ispisao je i smjernice koje nam lijepo ocrtavaju tadašnji odnos prema prirodi općenito, nipošto samo u SFRJ: “(…)Mi lovstvo dalje razvijamo kao dio naše ukupne brige za čovjekovu okolinu, kao poseban vid očuvanja prirodne ravnoteže koju nesmiljena i nekontrolirana industrijalizacija može narušavati”.

Bremenita kontradikcijama, ovakva se ekološka argumentacija, ponešto modificirana, iz lovačkih društava i saveza dade čuti i danas, osim što joj se prije tri desetljeća nitko nije smijao. Državni moćnici tada su ponosno slali svoje najznačajnije trofeje na međunarodne izložbe i plasirali se kao šampioni; na dotadašnjoj rang-listi trofejnog jelenskog rogovlja u Hrvatskoj, primjerice, rečeni je Blažević držao četvrto mjesto s odstrelom iz lovišta “Tikveš” 1968. godine. Ali, lovstvo je SFR Jugoslaviji služilo i za širenje miroljubive aktivne koegzistencije po svijetu, pa valja navesti kako je treće mjesto s istog popisa pripadalo Abdorrezi Pahlaviju, odnosno rogovima jelena kojeg je brat iranskog šaha upucao u lovištu “Belje”. Prvo mjesto držao je Stane Dolanc, dok je Josip Broz ovdje figurirao kao izvrstan deveti.

Upravo jelen obični zaprima najduži popis navedenoga kataloga, s 2.608 zlatnih, srebrnih i brončanih rogova sa službenim trofejnim listom. Dugačak je niz poznatih imena, uz već spomenute, redom po lovačkoj uspješnosti: Karlo Mrazović, Aleksandar Ranković, Jure Bilić, Vladimir Velebit, Moša Pijade, Ivan Gošnjak, Ivan Krajačić, Joža Horvat, Jovan Veselinov, Ivan Stambolić, Miloš Minić, Edvard Kardelj, Vlado Janjić, Jovanka Broz, Đuro Pucar, Krsto Popivoda, Marijan Cvetković, Ali Šukrija, Mika Tripalo, Branko Mikulić, Srećko Manola, Rodoljub Čolaković, Josip Vrhovec, Petar Stambolić, Erich Honecker, Mahmut Bakali, Dragoljub Stavrev, Mijalko Todorović, Vidoje Žarković, Otmar Kreačić, Boris Kraigher, Stevan Doronjski, Slobodan Penezić, Nikita Hruščov, Leonid Brežnjev, Bogdan Crnobrnja, Mitja Ribičić, Marko Nikezić, Milutin Baltić, Gojko Ubiparip, Cvijetin Mijatović, Fadil Hodža, Oskar Davičo, Marko Belinić, Pero Pirker, Emerik Blum, Blažo Jovanović, Veljko Vlahović, Nicolae Ceausescu, itd.

Politika čeke

Posljednji navedeni lovac, rumunjski komunistički diktator, bio je osobito zloglasan krvnik i nad životinjama, fela kakve u to vrijeme više zapravo nije bilo – navodno je samo medvjeda ubio preko četiri tisuće, uglavnom u svojoj vlastitoj državi, gdje su doslovno uzgajani za njega. U tadašnjoj Jugoslaviji, pak, lovili su i drugi visoki gosti državnog vrha i samog Josipa Broza Tita, poput finskog predsjednika Urha Kekkonena i libijskog premijera Muamera Gadafija. Imena nove elite na trofejnim listama miješaju se od sredine prošlog stoljeća s njihovim prethodnicima te vlasnicima prestižnih lovišta, grofovima Pejačevićem, Draškovićem, Belassijem… Odnos lovaca prema životinjama nije se u međuvremenu znatnije promijenio, samo je čovjek čovjeku sistemski unekoliko manje bivao vukom, a ni to neće potrajati zadugo.

Čovjek je vuku, s druge strane, oduvijek bio ono najgore po nj, čovjek. Većina divljači o kojoj se ovdje radi odstrijeljena je s tzv. čeke, tek maleni dio u lovu koji podrazumijeva delikatnije praćenje životinjskog traga kroz prirodu i manju prednost goniča za plijenom. Nagli porast vrhunskih trofeja za širi broj lovaca od sredine 20. stoljeća može se tako pripisati sve boljoj lovačkoj tehnici, ali i pravoj tehnokratskoj kampanji sustavnog prihranjivanja, čak neumjerenog tovljenja životinja u njihovu staništu, na proplancima gdje ih se zatim posve lagodno ubija. Čeka je u trgovačko-prehrambenom lancu nešto poput samoposluge u kojoj lovac pritajen na toplome provodi više sati birajući ulov prema vlastitim željama i platežnoj mogućnosti s obzirom na tarifu lovišta. Lakše je iz čeke ubiti medvjeda, negoli muhu na vlastitoj ruci.

Ali, štošta se do danas u tom smislu pomaknulo, zahvaljujući istinskoj revoluciji ekološke društvene svijesti kroz posljednjih par desetljeća. Lov je umnogome postao prononsirana komercijalna djelatnost čiji se pobornici sve manje diče prolivenom životinjskom krvlju, pa niti politički moćnici trofeje više ne koriste toliko kao statusni simbol. Divljač samim tim suštinski ipak nije u povlaštenom položaju, jer je u prirodi ima manje zbog sužavanja njezina životnog prostora. Također, ako je nekoć prema njoj iskazivan stanoviti respekt u odnosu na domaće životinje sa svrhom ljudskog prehranjivanja, to je nestalo uslijed sve većeg broja vrsta koje se industrijski uzgajaju kako bi čovječja životinja uživala u mesu divljači. A lovački tretman divlje patke ili vepra, ruku na srce, nekako je prihvatljiviji od onoga što njihovi pripitomljeni srodnici trpe u masovnom uzgoju.

Kirin, Markač i veprovi

Iznimke u svijetu slavnih i moćnih lako upadaju u oko; dominacijom nad životinjama još se rado šminka Vladimir Putin, dok je španjolski kralj Juan Carlos prije par godina teško osramoćen upravo u Rusiji, gdje su mu na odstrel priveli medvjeda svojski napojenog votkom. I naši aktualni narodni zastupnici stoga njeguju drukčiji pristup ovoj temi, te će se uskoro neki od njih zacijelo početi razmetati novospoznatim vegetarijanstvom… Stipe Mesić bio je jedan od posljednjih nositelja diskursa iz prošlog stoljeća, na početku svog prvog mandata o lovu kazujući riječi na tragu onih Jakova Blaževića. A fotografije božićnog masakra nad dvadesetak veprova na Bilogori prije tri godine, u režiji Ivice Kirina i Josipa Đakića te nekolicine drugih HDZ-ovih uglednika, s kojima je ilegalno pozirao i haški optuženik za ratne zločine Mladen Markač, izazvale su gotovo jednodušni javni šok.

Ali, ne zbog ljudske krvi s kraja 20. stoljeća, što je Markača koštala sudskog procesa u Haagu, nego zbog trijumfalizma nad gargantuovskom hrpom pobijenih životinja s kojima smo se sve češće u poziciji identificirati, pa i ako to baš nismo znali – mi sisavci na dvije noge – međusobno.

Niti najveći hrvatski tajkun više ne priča puno o svojim lovištima, a kako ga se unatrag desetak godina još i moglo čuti. Njihovo lovište, naime, postala je čitava Hrvatska, globalizirana u okviru planetarne hajke na konzumnu radnu te potrošačku snagu, bez lovostaja i viteških navada kakvima su se vehementno utjecali romantični junaci iz prošlosti. Pa, kad u medijima vidimo da se dokoni korporacijski kadar na team-buildingu zabavlja napucavanjem paintballom, barem dobro znamo krajnju svrhu vježbe, barem nam je jasno za kim otponac škljoca

Titova lovišta: kad mrtvi fazani lete

Josip Broz Tito bio je strastveni lovac s razvijenom lovačkom etikom zbog koje među ostalim nije podnosio jednog Ceausescua, te ga je privatno nazivao najobičnijim mesarom, dok su tvrdnje o navodnom guranju divljači pred maršalov nišan ipak najobičniji mit što smjera na opće stanje odnosa moći u vezi s Titom.

Prema izjavi koju je ovdje potpisanom novinaru prije nekoliko godina dao Ferdinand Penava, umirovljeni direktor najdražeg Titova lovišta, “Koprivnice” kod Bugojna, te njegov dugogodišnji pratitelj u lovačkim noćima, dakle, za takve namještaljke nije bilo nikakve realne potrebe…

Dotično slavno lovište u koje je Josip Broz kroz desetljeće i pol, dvaput godišnje, išao ekskluzivno “na medvjeda”, bilo je u prvom redu poznato po velikom broju tih životinja koje bi se svake noći – izuzevši najhladniji i najtopliji dio godine – izmjenjivale na dobro pozicioniranim i opskrbljenim planinskim hranilištima. Goleme mužjake (ženke se ne odstreljuju) na svega 20-30 metara udaljenosti, zabavljene ponuđenim iznutricama ili kukuruzom na hranilištu, nije bilo teško smrtno pogoditi kako Brozu, tako ni drugim lovcima koji su tad hrlili u Bugojno, a rado ga posjećuju i danas.

Ipak, doživotnog predsjednika SFRJ zanimali su i drugi trofeji; medvjeda je ubio “tek” nekoliko desetaka, no jelenskih je rogova prikupio daleko više – samo u Hrvatskoj nanizao je 63 službeno katalogizirana potonja trofeja. Ostala divljač je s njim nešto bolje prošla, uz tek po nekoliko značajnih trofeja, a lovio je Tito i jelene lopatare kod Vinkovaca, i veprove u Baranji, i alpske kozoroge u Sloveniji, i muflone na Brionima i u Karađorđevu. No, dobro, tamo je odstrelio i pokojega trofejnog političara, ne isključivo muflone.

Upravo njegova lovačka uspješnost, naravno, presudno je poticala glasine o namještanju zlosretne divljači pred najubojitiji nišan SFR Jugoslavije, dotle da se takvo uvjerenje lako pronašlo i u literarnoj formi, posredstvom onoga čuvenog vica o aparatčiku koji se nakon Titova pucnja u lovu snebiva vidjevši da fazan i dalje leti, a mrtav – kakav bi drugo, je li, uopće i mogao biti… Kako mu drago, dopingiran ili dotiran, isti strijelac proglašen je prvakom svijeta na Međunarodnoj izložbi lova i, nota bene, zaštite prirode, u Marseilleu 1977. godine: s krznom medvjeda iz lovišta “Raduša” kod Gornjeg Vakufa u Bosni i Hercegovini.