Novoholivudski socijalistički šik
Peter Biskind: “Easy Riders, Raging Bulls” (Simon & Schuster, 1998)
Novi Hollywood povjerljivo. “Easy Riders, Raging Bulls” publicista i novinara “Rolling Stonea” i “New York Timesa” Petera Biskinda, nestabilna je kritičarsko-tabloidna mješavina povijesti i skandala, prevratničkih filmova i seksualne raspojasanosti, politike autora i narko tripova, stare korporacijske oligarhije i novoholivudskog socijalističkog šika, te još ponekih, najčešće međusobno posve nerazmrsivih aspekata najznačajnijeg razdoblja u povijesti američkog filma.
Početkom šezdesetih Hollywoodom je vladala supergerijatrijska oligarhija. Adolphu Zuckeru, šefu Paramounta, bile su 92 godine, Jacku Warneru 73, a redatelj Norman Taurog snimao je filmove potpuno slijep na jedno oko i poluslijep na drugo. Zemlja je prolazila kroz duboke promjene, JFK je ubijen, rat u Vijetnamu se zahuktao, stigli su baby boomeri, seksualna revolucija i LSD, a u kinima su se još uvijek vrtjeli filmovi s Rockom Hudsonom i Doris Day.
Vrijeme “plamena i tulipana”
Katastrofa je brzo stigla stari Hollywood. Godine 1969, 70. i 71. industrija je implodirala, a financijski krah širom je otvorio vrata dojučerašnjeg Zabranjenog grada – bilo je dovoljno biti mlad, dolaziti s neke filmske škole, imati snimljen neki eksperimentalni film i u posrnulu filmsku industriju moglo se ušetati poput novog šerifa u gradu. Počelo je zlatno doba američkog autorskog filma, najavljeno s “Bonnie i Clydeom” i “Easy Ridersima”, a zaključeno s “Raging Bullom” (1967-1980); vrijeme “plamena i tulipana”, kako je netko rekao, prekooceanskih i domaćih ratova, i s druge strane Hoppera, Altmana, Coppole, Scorseseja, Bogdanovicha, Friedkina…
Biskindova knjiga priča je o tom vremenu i priča o herojskoj desetogodišnjoj vladavini umjetničkog filma unutar korporativne i komercijalne filmske industrije. Nakon “Easy Ridersa”, Hopper je prijetio sječom staraca i tražio da Hollywood funkcionira na “socijalističkim principima”. Nakon “Kuma”, “M.A.S.H.-a”, “Francuske veze” i “Posljednje kino-predstave”, ta je revolucija postala stvarnost. Hollywoodom su zavladali klinci, a zvijezde sustava postali su redatelji i filmovi “koji nešto znače”.
No izdaja šmokljana i početak kraja već su se počeli događati. S Hopperovim “Posljednjim filmom” nad Novim Hollywoodom nadvila se sjena ekscesa: financijskog ekscesa, narkomanskog ekscesa, autorskog ekscesa… S uspjehom Spielbergovih “Ralja” i Lucasovih “Ratova zvijezda” kraj holivudske revolucionarne vlasti postao je pitanje dana. Umjesto autora koji su pretjerivali s drogama, alkoholom, seksom, politikom i umjetnošću, pojavili su se redatelji koji se ne drogiraju, ne piju, ne ševe i ne bave se politikom i umjetnošću.
Povratak očinske figure
Stari poredak ponovno je uspostavljen. Njegov simbolički povratak naglašen je i ponovnom promjenom odnosa prema figuri oca. Dok se novoholivudska generacija suprotstavljala svakom autoritetu i patrijarhalnoj strukturi moći (utjelovljenoj u predsjednicima Johnsonu i Nixonu), u “Povratku Jedija” iznova će se uspostaviti “generacijska harmonija” i pomirba s autoritetom očeva (ovoga puta u figuri Reagana). Negdje u to vrijeme, svega petnaest godina nakon loma svjetova, prevratničke zvijezde završiti će u bankrotu, bolnici, progonstvu ili anonimnosti. Ali ipak, ništa više neće biti isto…
Čitateljima ozbiljne filmske literature “Easy Riders, Raging Bulls” mogu se činiti previše tabloidnim i tračerskim tekstom. Čitateljima lakše literature mogu se opet činiti preekskluzivnim publicističkim i kritičarskim tekstom. Na kraju svi mogu biti nezadovoljni. Ali upravo takva kakva jest, Biskindova knjiga čini se idealnim odrazom jednog neponovljivog vremena.