Razmišljajmo o revolucionarnim rješenjima iz prošlosti

Na skupu posvećenom historiji socijalizama i tranzicija, koji su sociolozi iz Slovenije i Bugarske održali prošli mjesec u Ljubljani, govorio je i Marko Kržan, mladi znanstvenik s Odsjeka sociologije ljubljanskog Filozofskog fakulteta. Njegova tema ticala se jugoslavenskog socijalizma i njegovih teorijskih i praktičnih problema, ali i rješenja s tržištem i planom. Točnije, u tom društvenom uređenju i u njegovim proizvodnim snagama postojala je dijalektika djelovanja ekonomskih mehanizama i klasnih odnosa, djelovanja “općih” i “specijalnih” tržišta, plana i samoupravnih tendencija. Razgovor smo vodili nakon prvog dana skupa, u fakultetskom kabinetu Marka Kržana u Ljubljani.

Slušali smo vaše predavanje na temu “Ključni problemi teorije socijalizma”, među kojima ste prije svega naveli probleme tržišta i planiranja. Komentirali ste jedan poseban slučaj, onaj slovenskog ekonomista Francea Černea, koji svojom pozicijom donekle podsjeća na Branka Horvata?

– U Jugoslaviji je bilo više centara ekonomske misli, pa su kao takvi figurirali i Zagreb i Ljubljana. A moglo bi se govoriti i o ličnostima koje su oko sebe okupljale ljude pod jednu paradigmu, jednu školu. Takav je u Zagrebu bio Branko Horvat, a u Ljubljani su se na sličan način i sličnim stvarima bavili ljudi s Ekonomskog instituta, koji su se skupili oko akademika Aleksandera Bajta. Institut još postoji. Postojao je i jedan drugi pravac, koji je više išao za tim da se akademski utvrdi ono što su ideolozi poput Edvarda Kardelja govorili na političkom ili tehničkom nivou izvedbe jedne ekonomske politike. To je bila grupa oko Miladina Koraća u Beogradu. No, postojao je i niz pojedinaca, prije nego grupa, na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani, među njima i Černe, kojega sam posebno spominjao. Tako da ne bih prebrzo sve njih izjednačavao. Posebno su Černe i Horvat – kako po svom ekonomskom obrazovanju tako i po metodama koje primjenjuju – dosta različiti.

Tržište i samoupravljanje

Razvili ste shemu tržišta i kapitalizma, plana i socijalizma te istakli razlike jugoslavenskog spram sovjetskog modela. Odnos tržišta i plana činio se vječnom temom u socijalizmu? Moglo bi se reći da su zagovaratelji jedne od krajnosti uvijek bili u manjini, a glavna je struja uvijek tražila kompromis između ta dva načela?

– Da, to bi bilo posebno točno mislimo li na autore poput Horvata. Mlađi ljudi, koji nisu proveli niti jedan dan svoga svjesnog života u socijalizmu, možda i ne znaju puno o funkciji tržišta u socijalizmu. Oni možda misle kako ga uopće nije bilo. Naš, jugoslavenski socijalizam, bio je po svom tipu najviše tržišni. No i drugi tipovi socijalizma, sovjetski ili npr. bugarski, imali su razvijena tržišta. Naravno, bilo je velikih diskusija koja tržišta i u kojoj mjeri mogu i trebaju funkcionirati, a koja treba ograničavati ili transformirati. U tom smislu, postojale su razlike između Horvata, koji je pored Bajta najviše podupirao tržište u svim oblicima (postojala je šansa da za svoju “Političku ekonomiju socijalizma” dobije i Nobelovu nagradu, no to se nije desilo), dok su drugi bili oprezniji.

No, možda bi bolje bilo govoriti o fazama razvitka Jugoslavije, jer se tada bolje uočavaju razlike. Prva faza je uistinu bilo poricanje tržišta i stvaranje centralističkog sistema sovjetskog tipa. Tržišni odnosi pokušavaju se ukinuti, koliko god i gdje god je to moguće. Sve je podvrgnuto dosta detaljnom centralističkom planiranju. To je dobar način za provođenje modernizacije u uvjetima nerazvijenih proizvodnih snaga, kada ustvari nema razvijenog kapitalizma, kao što je bio slučaj i u Sovjetskom Savezu i u Jugoslaviji. Sve je podređeno mobilizaciji. Nakon toga slijedi druga faza, koja je u Jugoslaviji došla brzo i zbog političkog sukoba s Informbiroom. Uviđa se da je ovaj sistem efikasan do izvjesnog stupnja ekonomskog razvitka, a onda slijede stagnacija i ćorsokak, koji se ne mogu razriješiti nadilaženjem. Tu se odmah povećava uloga tržišta. Čitate li Titove govore odmah nakon raskida sa Sovjetskim Savezom, on kaže kako ne može biti samoupravljanja bez tržišta. Argumentacija je sljedeća: ako je sve isplanirano, ne postoji autonomija poduzeća. Ako nema autonomije poduzeća, onda ne može biti ni autonomije radničkoga kolektiva u njemu. Zato, kao što piše Horvat u knjizi “ABC jugoslavenskog socijalizma”, a sa čime se možemo složiti, zasad nema puta u samoupravljanje bez tržišta. Barem ga nitko nije pronašao.

No, socijalistička misao je odavno, npr. u radovima Karla Polanjija koje spominjete, razradila razlikovanja što jest a što nije na tržištu, s obzirom na, primjerice, njegovu teoriju o radu, zemlji i novcu kao fiktivnim robama.

– Ja sam govorio o specijalnim tržištima, a on to zove tržištima fiktivnih roba: rad, zemlja i drugi prirodni resursi te ono što on naziva novcem, a Marks bi nazvao kapitalom. Moja je teza da je jugoslavenski put, govoreći naravno ideal-tipski a ne sasvim empirijski, u principu bio specifičan baš po tome što, za razliku od sovjetskog, ne ide na razaranje tržišta uopće, nego na transformaciju ovih specijalnih tržišta. Tu je najzanimljivije što se događa s tržištem radne snage, s obzirom na to da bi ona teoretski, s uvođenjem samoupravljanja, trebala prestati biti roba, a radnik bi trebao u nekom smislu preuzeti one funkcije koje je prije imao kapitalist.

Sličnosti Kidriča i Kejnza

A sve u sferi udruženog rada. Nije li problem da je većina teoretičara socijalističke ekonomije pod firmom marksizma, a protiv njegove izvorne tradicije, otpravila ili barem potisnula klasnu analizu društva? Zato i nisu toliko insistirali na nepomirljivim suprotnostima kapitalizma, nego su išli prema građanskoj socijalnoj državi, analogno kejnzijanizmu na Zapadu, bez obzira na to jesu li se pozivali na njega ili nisu?

– O tome su pisane cijele knjige. Jedna je ovdje svojedobno bila popularna, a možda bi bila i sada da šira javnost zna da ju je, među ostalima, napisao i sadašnji slovenski tajkun Igor Bavčar. Radi se o djelu Bavčara, Kirna i Korsike “Kapital i rad u SFRJ”, napisanom sredinom osamdesetih. Tu oni govore kako politička ekonomija socijalizma smatra da su glavna kapitalistička proturječja već prevaziđena i da sve što ostaje jesu konflikti između samih radnih kolektiva, koji funkcioniraju kao poduzeća. Jedni imaju mogućnost monopolizirati  proizvodnju pa se ponašaju kao monopolisti, a drugi ne. Jedni su u razvijenim dijelovima Jugoslavije, dugi nisu. Recimo, rudnici koji rade u dobrim uvjetima mogu ostvarivati ekstraprofite, imati rentu i sl. Drugi, u privredno nerazvijenim područjima, nisu te sreće. Stajalište takve ekonomije socijalizma je da tu ima još puno toga za učiniti kako bi se izjednačili uvjeti privređivanja u svim dijelovima Jugoslavije, u svim privrednim granama i među njima. Ali, ovaj veliki konflikt između rada i kapitala na makro-razini kao da više ne postoji. A to nije istina. Istina je da se on samo ne tematizira.

Kako su iskrsavali problemi u planiranju? U negativnoj mitologiji socijalizma stalno se navode primjeri kako je ono navodno bilo uglavnom samo birokratska fikcija.

– Kada je već spomenut kejnzijanizam, da povežem tu problematiku. Mi sociolozi kada istražujemo tržište, onda vidimo da to nije samo jedan mehanizam, već mehanizam koji može biti efikasan samo u nekim sasvim konkretnim uvjetima, koji su mu adekvatni. To isto vrijedi, ako je naša logika ispravna, i za plan. Problem je mogao biti što ti uvjeti nisu stvoreni. Planiranje se događa u uvjetima koji su još uvijek povoljniji za tržište i ono nema snage da ih transformira. Ali, za kapitalistički nerazvijene zemlje plan je bio dobar način da se smanji razlika i zaostajanje za razvijenima. Planski sistem je tek nakon etatističke faze, zaslugom teoretičara i praktičara poput Borisa Kidriča, dobro uravnotežen s tržištem. Tako se moglo dogoditi da je Jugoslavija u razdoblju između 1952. i 1961. bila zemlja s jednim od možda najviših stupnjeva rasta u svjetskoj historiji, a uz nisku razinu nejednakosti u društvu. U onim uvjetima to je planiranje bilo vrlo efikasno, iako se radilo o relativno jednostavnim tehnikama. Ono je razvijeno prije i neovisno od eventualno sličnih praksi kejnzijanizma na Zapadu, gdje su tehnike planiranja razvijene samo djelomično. Jedan naš ekonomist u penziji, školovanjem kejnzijanac, usporedio je sličnosti Kidriča i Kejnza. Jasno, oni nisu znali jedan za drugoga. Kidrič nije znao za iskustva i tehnike velikih zapadnih privreda s politikom ekonomskih stabilizatora i sl. Tako da ja ne bih odustao sasvim od ideje planiranja. Treba samo vidjeti u kojim se uvjetima i kontekstu ono događa i usavršiti njegove tehnike.

Pomirbena ideologija

Ako izučavanje socijalizma nije samo politika sjećanja kao samosvrha, kako iskustva jednog drugog vremena, druge države, pa i epohe u krajnjoj liniji, učiniti relevantnima danas? Što su ili mogu biti pouke jugoslavenskog socijalizma današnjem vremenu?

– Mislio sam da ćete me pitati nešto o kružoku kojem pripadam (pri Delavsko-punkerskoj univerzi u Ljubljani), a koji se bavi izučavanjem socijalističkog samoupravljanja. Pa ću sada, na kraju, iskoristiti priliku da kažem zašto se time bavimo. Riječ je o tome da se sve lijeve političke snage sada odriču svoje revolucionarne i socijalističke baštine na jedan zanimljiv način. Oni u prošlosti odvajaju revoluciju i socijalističke tendencije od, mogli bismo reći, nacionalističkih tendencija. Tako slovensko udruženje boraca NOB-a sada zastupa stajalište da je revolucija neka vrsta devijacije koju treba odbaciti, dok je ono što ostaje i što je vrijedno u toj borbi upravo ta narodna, pa onda i državotvorna linija. Sutra je upravo 6. travanj (razgovor je vođen 5. travnja, op.a.), dan kada su nacistička Njemačka i njezini saveznici napali Jugoslaviju, što je značajan datum. Slaviti ćemo 70-godišnjicu Narodnooslobodilačke fronte, početka Narodnooslobodilačke borbe. No, slavit ćemo i dvadesetogodišnjicu osamostaljenja Slovenije – 1941. i 1991! Ideja ljudi u Ministarstvu školstva, koji su socijaldemokrati i dijele ovu ideologiju odvajanja revolucije od narodnog pokreta, sada hoće ujediniti ta dva praznika i to na ovakav način.

Pomirba ideologija u nadređenom pojmu narodnog jedinstva…

– Ako iz NOB-a odstranimo revoluciju, a iz 1991. kontrarevoluciju, u oba slučaja ostaje narodni rat kao zajednička platforma. Onda i simbol može biti stisnuta šaka, simbol otpora. Kako 1941. protiv Nijemaca, tako i 1991. ne znam protiv koga, Jugoslavena, Srba ili koga već? Takav revizionizam nas pokreće da ponovno govorimo o prošlosti, da razbijamo blokade koje brane da se razmišlja o radikalnim i revolucionarnim rješenjima u prošlosti, jer bi se netko mogao dosjetiti da ih primjeni i na aktualna pitanja.

Ako smo netko tko je na ljevici i tko ozbiljno shvaća svoje lijeve ideje, tada moramo biti svjesni i što su bili tzv. realno postojeći, historijski socijalizmi. Bilo da se želimo okrenuti prema njima ili protiv njih, što ja sigurno ne bih, najprije ih treba studirati i izučiti. Onda se možemo odnositi prema postignućima i prema greškama. Ali ne možeš za sebe tvrditi da si lijevi teoretičar ili lijevi političar a da se nisi odredio spram historijskog socijalizma.