Poema za civilizacijske zaokrete

Stephen Greenblatt: “The Swerve: How the World Became Modern” (W.W. Norton & Company, 2011)

Smrt je nama ništa – napisao je Tit Lukrecije Kar (oko 98.-55. pr.n.e.) u epu “O prirodi”; slavni pjesničko-filozofsko-znanstveni tekst suvremenici su visoko cijenili – Ovidije je napisao da će Lukrecijevi stihovi nestati tek dan prije nego što čitav svijet nestane. No, s nestankom antičkog svijeta kao da se približio i sam taj kraj. Lukrecijeva poema nije nestala, ali je njezin opstanak visio o niti. Tisuću godina se “De rerum natura” smatrala izgubljenom. A onda je 1417. u njemačkom samostanu u Fuldi firentinski lovac na antičke knjige Poggio Bracciolini ponovno otkrio Lukrecijevu poemu, jednu od, kako će se pokazati, samo tri preostale. Virus koji će “svijet učiniti modernim”, kako stoji u podnaslovu knjige “The Swerve” Stephena Greenblatta, opet je oslobođen.

Prijetnja teističkom društvu

Prva polovica XV. stoljeća bila je bitno drugačiji svijet od onoga u kojem je napisana poema “O prirodi”. Kršćanska Evropa bila je posvećena zagrobnom životu, a Lukrecija je zanimao život ovdje i sada. Kršćanstvo je bilo posvećeno odricanju i samokažnjavanju, a Lukrecije je pisao o potrazi za ugodom, zadovoljstvom i srećom, temeljeći svoju filozofiju na epikurejcima. Kršćanstvo je vjerovalo u šestodnevno stvaranje svijeta, a Lukrecije u dugotrajnu evoluciju, materiju koja se vječno preoblikuje. U rimskoj poemi svemir se sastojao od atoma, nije ga stvorio nikakav vrhovni stvoritelj, čovjek nije bio središte svemira, duša je bila smrtna kao i tijelo – a sve to nije bio razlog za očaj, nego povod za racionalnu znatiželju, trebalo je samo pobijediti strahove, prihvatiti prolaznost i radovati se životu.

Prema Lukreciju, prvotni raj nije postojao, zagrobni život ne postoji, ne postoje anđeli, demoni i duhovi, organizirane religije su deluzije, obilježene okrutnošću u čijem središtu je slika roditelja koji žrtvuje dijete. Lukrecije je mislio na Agamemnona koji žrtvuje Ifigeniju, možda i na židovsku priču o Abrahamu i Isaku, no u tu će se sliku okrutnosti vrlo precizno uskoro uklopiti i slika krvavog i razapetog sina kršćanskoga Boga…

Jasno je, Poggio je otkrio tekst koji je bio oštra i nedvosmislena prijetnja srednjovjekovnom teističkom društvu. Kršćanska Evropa bila je suha stepa, a poema “O prirodi” grom u oluji bez kiše. Požar koji će grom uskoro izazvati bio je neminovan. Firentinski sinod, utjecajna grupa visokorangiranih svećenika, zabranio je čitanje Lukrecija u školama. No, bilo je prekasno da se zatvore vrata.

Virus Lukrecija počeo je kolati krvotokom kršćanskog svijeta. Kopiju “O prirodi” napravio je Machiavelli. Thomas Moore je u “Utopiji” pisao o principu ugode. Giordano Bruno je naučavao filozofiju utemeljenu na epikurejstvu i Lukreciju. Shakespeare je u “Romeu i Juliji” spomenuo i atome i konačnost života. Montaigne je pisao, između ostalog, o vječnom kretanju kao o principu svijeta. Galileo Galilei je branio, opet između ostalog, jedinstvo tjelesnog i zemaljskog svijeta te vjerovao da se sve može spoznati promatranjem i razumom. Moliere je u stihovima prepjevao “O prirodi”. Izravno ili neizravno, Lukrecije je utjecao na Botticellija, Leonarda, Ariosta…

Moćni “odbijanci”

U protuudaru dogmatika, ljepota poeme pokušala se odvojiti od opasnih ideja teksta. Atomizam se pokušao pomiriti s kršćanskom vjerom. No, Lukrecijev materijalizam generirao je skepticizam Drydena i Voltairea, kao i nevjericu Diderota. U XIX. stoljeću Darwin nije trebao čitati Lukrecija da bi dobio viziju o porijeklu vrsta: Lukrecije je izravno utjecao na njegova djeda Erasmusa Darwina, pa je Charles slobodno svoje argumente mogao potražiti na Galapagosu. Einstein se nije trebao baviti Lukrecijevim spekulacijama, ali je znao da eksperimentalna znanost leži na njegovim nagađanjima… Poema “O prirodi” tada je već bila potpuno apsorbirana u modernu misao.

Utjecaj Lukrecija na moderno društvo nije nepoznat, dapače. No, Greenblatt (kod nas poznat po prijevodu “Will u vremenu”) taj utjecaj u “The Swerveu” rekonstruira kao izvanredni roman detekcije. Baš kao i Lukrecijeva poema, Greenblattov povijesni tekst prožet je idejom vječnog kretanja i vječne transformacije: preko jednog krhkog rukopisa opisuju se tektonska gibanja između antike, renesanse i modernog svijeta. A kao i rimska poema, odlikuje se harmoničnim odnosom stila i ideje. Moderni svijet nije dovršen svijet. Civilizacijski zaokreti, koje je otkriće Lukrecijeve poeme potaknulo, još se događaju. I sama Greenblattova knjiga jedan je od takvih moćnih “odbijanaca”.