Betonska zona Sanaderovih ortaka

Perković i Sanader

Splitski glumac Rade Perković, koji je prije dva tjedna svjedočio u procesu Ivi Sanaderu, i poduzetnik Miroslav Brkić, kojeg je Perković tom prilikom spomenuo kao čovjeka čije su poslove on i Sanader pomagali početkom 1990-ih, bili bi uvelike podcijenjeni ako bi bili doživljeni samo kao sporedni likovi u velikoj priči o bivšem premijeru.

Ipak su to ljudi kojima je pošlo za rukom da nepovratno unište jednu od najljepših srednjodalmatinskih uvala, uvalu Nečujam na otoku Šolti, u koju su 1999. pristigli sa svojim planovima o lakoj zaradi. Naravno da to uništenje, koje je započelo bespravnom izgradnjom cijelog jednog novog naselja sa stotinama apartmana, a završilo se ove godine rasformiranjem i rasprodajom fizičkim osobama stare turističke zone izgrađene još 1980-ih, nije moglo biti izvedeno bez političkog pokroviteljstva i dugogodišnje suradnje institucija vlasti. Moglo je, doduše, proći barem bez pomoći državne banke, ali kako ćemo vidjeti, Hrvatska poštanska banka (HPB) u toj je priči također uzela učešća.

Od ove dvojice, glumac Perković nešto je poznatiji javnosti, kao Sanaderov zamjenik i potom njegov nasljednik na funkciji intendanta splitskog HNK-a, s koje je Sanader 1992. otišao u tadašnju HDZ-ovu vladu. Iako je splitskog poduzetnika Brkića oduvijek pratila lokalna fama o povezanosti sa Sanaderom, za njega je izvan Splita malo tko čuo prije nego što su se Uskokovi istražitelji lani zainteresirali za njihov ortakluk iz 1990-ih.

Perković i Sanader svojim su HDZ-ovskim vezama pomagali Brkićevoj tvrtki HBH da početkom rata uz veliki diskont otkupljuje potraživanja hrvatskih tvrtki prema poduzećima iz BiH. Brkiću je potom polazilo za rukom da ta potraživanja i naplati od poduzeća iz BiH, u čemu mu je prema iskazima Uskokovih ispitanika pomagao Stjepan Kljuić, jedan od osnivača tamošnjeg HDZ-a i ratni član predsjedništva BiH.

Kada su mediji lani doznali za ovu istragu, Brkić je potvrdio “Vjesniku” da je i on ispitan, a potvrdio je i priču o otkupu potraživanja, iako nije htio reći kolika je pritom bila zarada njegovih ortaka. Javio se i Kljujić u “Slobodnoj Dalmaciji” kazavši da je pomagao u zatvaranju tih transakcija bez osobne koristi. No otkrio je da HBH nije bio samo Brkićeva firma, već da su ga svi spomenuti ortaci zajednički osnovali.

Perković je, pak, sada svjedočio malo drukčije, navodeći da je Brkić njega i Sanadera nakon uspješno zaključenih poslova znao “počastiti” s par tisuća maraka, a da je njihova suradnja trajala tri-četiri godine. Sam Brkić, iako je još ranije bio pozvan, izbjegao se pojaviti na klupi za svjedoke.

Dugogodišnja suradnja

No suradnja Brkića i Perkovića bila je znatno dulja jer sudski registri pokazuju da je Perković od 1999. do 2008. bio predsjednik nadzornog odbora tvrtke Šolta HT, koju je 1999. kupila tvrtka HBH i u čijem su sastavu bili svi važniji turistički kapaciteti tog otoka. Do kada je Sanader surađivao s njima nije tako jasno, jer njegovog imena nema u registrima. Što se tiče tvrtke HBH, ona je 1991. ionako bila osnovana na ime jedne Brkićeve 21-godišnje susjede, pa tek kasnije prebačena na njega.

Sanader je zbog svojeg političkog uspona svakako bio osoba s kojom je vrijedilo održavati odnose dobro podmazanima, a Brkiću je, bez obzira na to kakvi su ti odnosi bili, dobro dolazila lokalna fama o njihovoj bliskosti i o tvrtki HBH kao o “Sanaderovoj firmi”. Ta je firma, u svakom slučaju, prema nalazu Državne revizije preuzela Šoltu HT uz višestruke zakonske prekršaje, a Brkić i Perković odmah su prionuli prostornoj devastaciji otoka.

Najprije su rasprodali hotelske objekte u drugim uvalama, a zadržali turističku zonu sa 200 apartmana, hotelom i nizom ugostiteljskih i uslužnih sadržaja u Nečujmu. Tada su pored turističke zone koju su planeri iz 1980-ih uklopili u gustu borovu šumu, tako da njena stvarna veličina nije bila vidljiva ni iz zraka, na golom brdu krenuli ilegalno podizati novih 330 apartmana namijenjenih prodaji, koji se iz devet milja udaljenog Splita danas raspoznaju kao velika bijela fleka na otoku Šolti.

Građevinsku dozvolu Brkić je ishodio 2001., kada je pola objekata već bilo podignuto, no ionako je unaprijed znao da će je dobiti. HDZ-ova općinska vlasti 2000. nije samo izmijenila prostorni plan da bi on tu mogao graditi, već mu je u tu svrhu prepustila i općinsku zemlju, a dok je maksimalna dozvoljena visina u Nečujmu dotad bila jedan kat, Brkiću su omogućene tri etaže, čime je na otoku uveden novi prostorni standard. Tako je jednim potezom u uvali izgrađeno više vikendaških ležajeva nego u prethodnih 30 godina.

Perković i Brkić obećavali su da će novac od prodaje tih apartmana biti uložen u razvoj starog turističkog naselja, no njega su zapravo prepustili propadanju, pa je turizam koji se nekoć oslanjao na talijanske, njemačke i austrijske goste počeo odumirati padom kvalitete destinacije. Osim toga, svoje investicije su financirali visokim kreditima kojima su opteretili sve nekretnine tvrtke. Ionako im je od dolaska na Šoltu jedini cilj bio obrnuti novac na građevini i unovčiti postojeće nekretnine.

Iako staro apartmansko naselje spada u takozvanu T2 turističku zonu i čini jedinstvenu građevinsku cjelinu, Brkić je nekako uspio sve objekte posebno etažirati. “Novosti” su od Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, čija je inspekcija za to nadležna, te od Splitsko-dalmatinske županije, u čijoj je planskoj nadležnosti otok Šolta, zatražile pojašnjenja kako je to moglo biti izvedeno i po čijim rješenjima. Županija nam nije ni odgovorila, a Ministarstvo je poslalo samo načelni odgovor po kojem je etažiranje apartmana u T2 zonama moguće pod određenim uvjetima, no o tome pod kojim je to uvjetima i s čijim odobrenjem izvedeno u konkretnom slučaju, nisu napisali ni slova.

Kulminacija rasprodaje

Tvrtka Šolta HT, koja je upravljala turističkom zonom, propadala je zajedno s objektima. Perković je 2008. otišao s čela njenog nadzornog odbora, a uskoro su i posljednji radnici, kojih je početkom 1990-ih bilo 70, dobili otkaze. Brkić je jedno vrijeme pokušavao prodati dugovima opterećeno turističko naselje kao cjelinu, a kada nije uspio postići željenu cijenu, prešao je na plan B. Etažiranjem ju je pravno razmrvio kako bi i stare apartmane mogao prodati kao vikendice.

Njihova rasprodaja kulminirala je ove godine, pa od ovog ljeta turistička zona u Nečujmu de facto više ne postoji. Ovog ljeta plažom nitko nije upravljao, plažni objekt s bazenom, koji je također nekome prodan, nije ni otvoren, svi javni WC-i ostali su zaključani, zatvoren je bio i restoran u kojem su do lani služeni agencijski gosti, a niz drugih lokala i dućana godinama ionako nije radio.

Svi računi Šolte HT blokirani su od početka 2011., kao i računi njene tvrtke kćeri Šolta hoteli 2007. Tada su blokirani i svi računi tvrtki koje drže dionice Šolte HT, odnosno Brkićeve tvrtke HBH i tvrtke Sutrium nekretnine njegova zeta Dražena Krole, kao i njihove tvrtke HBH-trgovina. Ukupno te tvrtke duguju državi preko 18 milijuna kuna poreza. Iako je uprava nakon blokade računa dulje od 60 dana zakonski dužna zatražiti stečaj, a može ga zatražiti i bilo koji vjerovnik, to se ni nakon 20 mjeseci Brkićevim tvrtkama nije dogodilo.

Državna banka HPB, koja na nekretninama Šolte HT ima deset milijuna eura upisanih hipoteka, ne samo da nije tražila stečaj, nego je prema riječima sadašnjeg šoltanskog načelnika Nikole Cecića-Karuzića čak spašavala Brkića, podmirivši tvrtkine dugove prema Općini Šolta svaki put kada bi ona na osnovu svojih potraživanja pokušala stečajem okončati agoniju tog poduzeća. K tome, HPB preko svoje tvrtke HPB nekretnine oglašava Brkićeve apartmane, a i kupcima apartmana koje ovaj prodaje u vlastitoj režiji nudi u tu svrhu povoljne kredite.

Zanimljivo je da se ova državna banka u Brkićeve poslove uvalila tek u svibnju 2009. godine, kada su Brkićevi poslovi zapali u tešku krizu a tvrtka Šolta HT, od ranije opterećena milijunima eura nagomilanih dugova, bila pred slomom. HPB je ovdje došao u sklopu jedne znatno veće igre na nacionalnoj razini, koja se odnosila na državno spašavanje posrnule turističke agencije Adriatica.net, tada u vlasništvu medijske kompanije EPH i poduzetnika Marka Vojkovića.

Kada je ta agencija i sama zapala u poslovne probleme i nije više mogla dobiti pomoć od komercijalnih banaka, najednom su uskočila sva državna financijska poduzeća. Najprije joj je kredit dalo Croatia osiguranje, a potom joj je HPB dao garanciju za kredit druge državne banke, HBOR-a. Pritom se HPB osigurao nadhipotekom na hipoteku koju je Adriatica.net grupa imala na nekretninama Šolte HT temeljem svojih ranijih ulaganja u Brkićevo poduzeće.

Rizične kombinacije

Bilo je tu dosta zamršene kombinatorike, pa je osnivač Adriatice.net Marko Vojković ujedno bio i osnivač tvrtke Sutrium nekretnine, koja je ubrzo prebačena na Brkićevog zeta Krolu i koja je sada vlasnik najvećeg broja dionica Šolte HT. Iako se sve to događalo u posljednjim mjesecima Sanaderove vladavine, kada je na čelu HPB-a još bio Josip Protega, danas optužen zbog davanja štetnih kredita, državna banka nije tu stala. Ona je u srpnju 2010. u nekom novom aranžmanu upisala još osam milijuna eura hipoteka na nekretnine Šolte HT, tvrtke koja je, kao i cijeli grozd s njome povezanih poduzeća, ubrzo završila u blokadi iz koje ni do danas nije izašla.

Danas je državna banka prisiljena sudjelovati u prodaji Brkićevih nekretnina, a time i u konačnom rasturanju nečujamske turističke zone, kako bi došla do svojih potraživanja. Kada smo upravi HPB-a poslali opširan upit o svemu tome, tražeći da nam pojasne koji je bio smisao ulaska državne banke u tako zamršene i rizične kombinacije, dobili smo kratak odgovor da sve to skupa spada u domenu bankarske tajne.

Nikakav odgovor nismo dobili ni na pitanja upućena Brkiću i njegovom zetu Kroli, a jedini koji je bio spreman govoriti o katastrofi koja je pogodila njegov otok bio je prije tri godine izabran općinski načelnik Cecić-Karuzić.

Naširoko nam je ispričao s kakvim se problemima suočava jer bi kupci Brkićevih apartmana sada htjeli dobiti sve komunalne priključke, adrese i dokumente kao da su u običnom naselju, iako su im objekti u turističkoj zoni. Nostalgično se prisjetio vremena u kojem je Nečujam bio zamašnjak turističkog razvoja otoka. Kazao je kako je ono što je Brkić napravio prijavljivao raznim tijelima, od Ministarstva prostornog uređenja do Državnog odvjetništva, no bez ikakvog uspjeha.

– Sada je gotovo, nema više sreće jer je 90 posto objekata rasprodano. Sve što možemo učiniti je da postignemo da nekadašnja turistička zona barem profunkcionira kao uređeno mjesto, da se tamo ponovno otvore sadržaji kakve svako mjesto treba imati. Predložit ćemo novi urbanistički plan te zone kojim ćemo barem pokušati spriječiti da se tamo više išta gradi, osim obnove hotela. A Brkića sam na nedavnom sastanku zamolio da samo proda još to što mu je ostalo i da se više nikada ne vraća na ovaj otok – kazao nam je Cecić-Karuzić.