Ispod vrhunca

Drugim samostalnim dugometražnim filmom “Očnjak” iz 2009., Yorgos Lanthimos trijumfirao je u uglednom kanskom programu Izvjestan pogled, a nakon uspjeha u Montrealu i na nizu manjih festivala, uključujući Sarajevo, kao neočekivani šlag na tortu došla je oskarovska nominacija za najbolji strani film. Jer doista, tko bi očekivao da će se konzervativnim glasačima američke filmske Akademije svidjeti bizarno ostvarenje relativno mladog (rođen 1973.) i dotad međunarodno anonimnog grčkog sineasta.

Lanthimos je u “Očnjaku” predstavio svijet obitelji pod strogom paskom pater familiasa čije dvije kćeri i sin odrastaju u izolaciji obiteljske vile, a tu “idilu” ugrožava mlada djevojka koja submisivne tinejdžere emancipira prekoračenjem predviđenih seksualnih usluga zbog kojih je angažirana.

Intrigantno polazište

Ugođaj filma lako je mogao prizvati autorske senzibilitete (kasnog) Buñuela i (ranog) Borowczyka, no grčki je filmaš bio daleko od puke sljedbe – “Očnjak” je doista zazvonio kao originalno djelo novog značajnog imena svjetske kinematografije.

Dvije godine kasnije, Lanthimos je u Veneciji predstavio novi ostvaraj “Alpe”, ponovno izazvavši velik interes i okitivši se nagradom za najbolji scenarij. Ipak, po općim reakcijama kritike, bilo je jasno da “Alpe” nisu oduševile. Sad, kad je film napokon stigao i do naših kina, jasno je zašto.

Usprkos scenarističkoj nagradi na Mostri, upravo je tekst ključni problem zadnjeg Lanthimosova uratka. Početna ideja bila je izvanredna: svojevrsna konspirativna četveročlana skupina – sastavljena od dvojice sredovječnih muškaraca, jedne mlade žene i jedne djevojke – nudi onima koji su izgubili svoje najmilije da članovi skupine na neko vrijeme preuzmu uloge preminulih, te tako olakšaju prvi i najteži period gubitka onima koji tuguju. U začudnom svijetu “Alpa” skupina (prema čijem je imenu film dobio naslov) s lakoćom pronalazi angažmane, no do konflikta dolazi među njezinim pripadnicima. Skupinom dominiraju dvojica strogih muškaraca – bolničar i gimnastički trener, dok je mlada djevojka, inače ritmička gimnastičarka, submisivna, a mlada žena, medicinska sestra, više na svoju ruku, no i ona će se suočiti s muškom dominacijom.

Dramaturški, Lanthimos kombinira psiho-dinamiku unutar skupine i zadatke koje njezini članovi obavljaju kao supstituciju za preminule, međutim pritom je izrazit fokus na liku medicinske sestre (osebujna Aggeliki Papoulia iz “Očnjaka”), manji na likovima mlade gimnastičarke i njezina sredovječnog trenera, a najmanji na liku bolničara koji je vođa grupe.

Elektrin kompleks

Ova neobična trostupanjska dramaturška hijerarhija – koja zanimljivo opisuje, a možda i implicitno komentira strukturu skupine, no istovremeno nedovoljno elaborira odnose u njoj – nadopunjena je prikazima medicinske sestre na supstitucijskim zadacima i u vlastitoj obitelji, prikazima koji su međutim sadržajno tanki i prilično predvidljivo kulminiraju seksualnim interakcijama ili željom za njima. Kad na kraju protagonističino ponašanje bude objašnjeno Elektrinim kompleksom, stvari postaju prilično banalne, iako nije posve jasno je li kolokvijalno shvaćen Elektrin kompleks uzrok ili posljedica njezina djelovanja u skupini.

Bilo kako bilo, Lanthimos ponovno demonstrira izniman interes za (erotske) odnose dominirajućih sredovječnih muškaraca i submisivnih mladih djevojaka/žena, no kako početnu potentnu ideju odveć skučeno razrađuje i banalno poentira, “Alpe” u tom smislu predstavljaju razočaranje. Film, međutim, ipak zaslužuje respekt zbog intrigantnog polazišta, stilski suverene režije i dojmljivih glumačkih izvedbi.