Neumsko ludilo

Zanimljiva se stvar dogodila s naširoko prepričavanom i komentiranom sjednicom Sabora na kojoj je Zoran Milanović suvereno izrešetao prvi ešalon HDZ-ovaca. Znate već, nitko od tih prvokategornika hrvatske opozicije nije znao odgovoriti, a Tomislav Karamarko nije ni pokušavao, nego je satima kao zaliven šutio. Većina hrvatskih medija to je ocijenila trijumfom premijera, a kao da su prepisivali jedni od drugih, listom su koristili smetlarsku terminologiju tipa “pomeo” HDZ-ovce, čak “pomeo pod s HDZ-ovcima”. Ali nitko, ili jedva itko, nije spomenuo jednu rečenicu u kojoj je Milanović proširio rakurs, pa su se u njoj mogli prepoznati ne samo HDZ-ovci, nego i sami mediji, a u krajnjoj liniji i njegova stranka, SDP.

Komentirajući hrvatsko inaćenje da unatoč Tuđmanovom potpisu ne prepusti Bosni i Hercegovini jednu malu puntu i dva još manja otočića na prilazu Neumu, Milanović je rekao nešto što sliči na dijagnozu stanja duhova u Hrvatskoj posljednjih godina. Već “dominiramo Jadranom”, kazao je, ali to nekima nije dovoljno nego bi htjeli da se ponašamo i kao “kolonijalna sila”. I to zaista rendgenski precizno opisuje stanje u koje se ušlo, zaglavinjalo nakon što je Ivica Račan pokušao s Janezom Drnovšekom riješiti sva otvorena granična i ostala pitanja sa Slovenijom. To je bio dotad nedostignuti vrhunac u bilateralnim pregovorima ne samo između ovih dviju zemalja, nego i šire u regiji, ali su odmah zatim sve hrvatske parlamentarne stranke skočile na stražnje noge, na kraju čak i isprepadani SDP. I taj sporazum, koji je bio oličenje razumnog kompromisa, grubo je odbačen ili, da ostanemo kod iste smetlarske terminologije, “pometen” sa saborske scene. Još više, on je pretvoren u paradigmatsko ruglo kojim su godinama HDZ, dobar dio medija pa, rekoh, čak i SDP, mahali kao navodno katastrofalno lošom teritorijalnom transakcijom, a u gorim slučajevima i kao “amputacijom” hrvatskog teritorija i nacionalnom “izdajom”.

Buka je bila tolika da gotovo nitko više nije primjećivao da je zemlja utonula u kompulzivnu psihologiju stada u pokretu, kada se banalno malom teritoriju – nešto u tekućem, nešto u krutom stanju – dalo značenje “svetog hrvatskog tla”. A zna se da se bitke za takvo što nikada ne smatraju dobivenim ili nikada dovoljno dobivenim da ih ne bi trebalo uvijek iznova započinjati. Stvar je beznadno paradoksalna. Jer, jedino u svom teritoriju i u svom graničnom okviru Hrvatska danas izgleda dovršeno i zaokruženo, dok je, naprotiv, nedovršena i nezaokružena u onom najvažnijem – kao država koja bi se trebala brinuti prvenstveno o prosperitetu svojih građana kao jedinih “suverena” i koja prije ulaska u Evropsku uniju točno zna što za njih ondje traži. Sada stvari stoje točno obratno. Ovo drugo smatra se definiranim i okončanim u skladu s obvezujućim neoliberalnim “dijamatom” da ovakav kapitalistički svijet nema alternative, dok se oko teritorija i granica u nacionalnom kazanu uvijek krčkaju nove lude ideje što tu još treba dodati i popraviti.

I tako se dobauljalo na sljedeću stepenicu graničnog hvatanja za gušu, a to je spomenuti spor oko minijaturnog arhipelaga koji leži pred džepnom obalom BiH. Ovdje su stvari kompliciranije, jer će uskoro, predviđa iskusni Anto Nobilo, Hrvatska biti proglašena agresorom u prvim presudama hrvatskoj šestorki iz tzv. Herceg-Bosne. To bi trebao biti razlog za uzdržanost među jurišnicima s hrvatskih parlamentarnih karaula, ali oni nisu poznati po tome da brinu za trošak svojih pseudopatriotskih mahnitanja. Zato se HDZ, u sve uhodanijoj suradnji s Kaptolom, ovoliko i isprsio protiv ratifikacije graničnog sporazuma s BiH, bez obzira na to što je, dok je bio na vlasti, i sam planirao tu ratifikaciju. Kao što je, uostalom, ratificirao i arbitražni sporazum sa Slovenijom, iako je tu riječ o nešto većem pedlju spornog mora i kopna nego u neumskom slučaju. Dakle, Karamarkova stranka naprosto je isfabricirala razloge za sadašnje protivljenje što, međutim, ne znači da ih je baš isisala iz prsta, jer oni vjerno slijede već poznatu nacionalističku matricu i usto, avaj, daju savršen alibi Slovencima u sporu s Hrvatskom.

Da, u to nema nikakve sumnje! Jer, ako je točno da je Slovenija ucjenjivala i još ucjenjuje kao starija u hijerarhiji Evropske unije Hrvatsku oko granica i dugova Ljubljanske banke, a zbilja jeste, jednako je točno i da Hrvatska pokazuje istu takvu “kolonijalnu” aroganciju prema BiH. Zapravo, i veću. Čitava njena narogušenost na BiH proizlazi, naime, iz kipuće frustriranosti što se na neumsko priobalje “spustila” država tako nedostojna uvažavanja kao ona (bez brige, drukčije bi bilo da su posrijedi nekadašnji titulari vlasti na tom području, Austrija ili Njemačka). I nema veze što ondje ogromnu etničku većinu čine hercegovački Hrvati – ako ćemo pravo, ovo samo potvrđuje da ni oni u očima još dominantnih političkih krugova u Zagrebu ne kotiraju puno bolje. Prije su bili topovska hrana katastrofalne politike u ratu, danas su otpaci isto tako loše politike u miru, i tu se zapravo ništa nije promijenilo. Jasno, kada se ovako tretira vlastite sunarodnjake u BiH, ta država u cjelini može očekivati samo gore.

I to se zbilja i događa kada se, recimo, tvrdi da Milanovićeva Vlada popušta Sarajevu oko razgraničenja u Neumskom zaljevu da bi mogla graditi Pelješki most, iako Hrvatska navodno ima neupitno pravo na to. Iz toga proizlazi da sve što Hrvatska dobije u ovim pregovorima to joj, kao, i pripada, a sve što dobije BiH, to je navodno rezultat “popuštanja”. Popuštanje je tobože i pristanak da se luku Ploče tretira kao prirodni izlaz privrede BiH u svijet, iako je jasno da je to ništa manje i interes Hrvatske (možete li zamisliti da se, recimo, izvoz mađarskih proizvoda preko luke Rijeka tretira kao pogodovanje Mađarskoj, a ne kao prvorazredni hrvatski interes?).

Gotovo se može smatrati pravednim što je ovako posesivno, samoživo hrvatsko držanje naišlo na dostojnog protivnika u Miloradu Dodiku. On se suprotstavlja ratifikaciji sporazuma Zagreb-Sarajevo (Tuđman-Izetbegović) dok se ne riješi pitanje granice na Uni, za koju tvrdi da ne može biti povučena drukčije nego sredinom rijeke. Ne znači, naravno, da će tako i biti, uostalom ambicije Dodika najvjerojatnije i nisu toliko u tome, koliko u demonstraciji moći koja treba pokazati državnim vrhovima BiH i Hrvatske da ne mogu ništa bez njegove dozvole. To je već standardni gard ovog nacionalističkog grubijana, ali ne može se reći da je to njegovo ucjenjivačko inaćenje palo s neba. Tome je utrlo put isto takvo nadmeno kočoperenje Hrvatske, koja je svojedobno potrošila silnu verbalnu municiju tvrdeći da njena morska granica sa Slovenijom ne može biti povučena nikako drukčije nego sredinom Piranskog zaljeva. Ali, kada je na red došlo razgraničenje sa Srbijom na Dunavu i s BiH na Uni, odjednom sredina tih dviju rijeka nikako ne dolazi u obzir, sada se zahtijeva nešto drugo. Očito, imamo posla s barabama koje često nemaju nikakvih argumenata, nego računaju s kratkom pameću suparnika što, istinabog, nije račun bez krčmara.

Najbolji primjer za to su slovensko-hrvatske granične svađe koje su vođene tako da su se obje strane rezolutno pozivale na katastar, ali samo kada je njima odgovaralo, a kada je to odgovaralo drugoj strani, tražile bi da se umjesto tog kriterija primijeni kriterij vlasništva. I tako ukrug. Nije čudo da se EU morala umiješati u birtašku raspravu tih dvaju propaliteta, zahtijevajući od Slovenije da granična i druga sporna pitanja ne postavlja kao zapreku hrvatskog članstva u Uniji, a od Hrvatske da se posebnom saborskom deklaracijom obaveže da neće isto raditi istočnim susjedima. Deklaracija do danas nije donesena.

Tako su ostale sve proceduralne pretpostavke i za nastavak neumskog ludila, i to bi se sigurno i dogodilo da Zoran Milanović nije povukao za ovaj prostor rijedak državnički potez. Odlučio je da će za ratifikaciju sporazuma s BiH biti dovoljna natpolovična saborska većina, dakle podrška HDZ-a više nije potrebna, pa se prvi put poslije niza godina pojavila zraka nade da će ovoj suludoj graničnoj papazjaniji doći kraj. Aferim!