Opasne veze SAD-a i Al-Kaide

Domaći i strani mediji posljednjih dana izvještavaju o neredima i sukobima u arapskim zemljama. Veći nemiri počeli su nakon što je u Kaliforniji prikazan američki film “Nedužnost muslimana”, u kojem se ismijava prorok Muhamed. Slijedilo je paljenje američkih ambasada u muslimanskim zemljama, što je kulminiralo ubojstvom američkog ambasadora u Libiji Christophera Stevensa i još troje djelatnika ambasade. Spomenuti film možda jest bio neposredan povod nemilim događajima, no zasigurno je dugogodišnja američka politika prema toj regiji kumovala bijesu i frustracijama Egipćana, Sirijaca, Libijaca i Pakistanaca.

U Libiji je smaknuto šestero pripadnika snaga sigurnosti, a četrdeset osoba je ranjeno. Nova vlast ne kontrolira naoružane bande i samoprozvane milicije te je vrlo upitno može li jamčiti sigurnost svojih građana. Sirija je duboko u građanskom ratu, kojem se ne nazire kraj, svakodnevne su vijesti o stradalima u toj zemlji. U Egiptu učestalo traju prosvjedi, koji se intenziviraju – znakovito – od 11. rujna, kada se ispred američkog veleposlanstva u Kairu pojavio i Muhamed el-Zavahiri, brat dugogodišnjeg Bin Ladenovog zamjenika i sadašnjeg šefa Al-Kaide Ajmana el-Zavahirija. Okupljena gomila izvikivala je parole poput “Obama, Obama, svi smo mi Osama!”

CIA – naslijeđe pepela

Nije teško zaključiti kako su Al-Kaida i razne grupe-kćeri te radikalne muslimanske organizacije povezane s nedavnim događajima. Samo po sebi nameće se i pitanje koliko su onda te iste organizacije sudjelovale u događajima koji su prethodili, pompozno nazvanima Arapskim proljećem? I koliko je ono bilo smišljen projekt koji se sada oteo kontroli, a koliko spontano događanje naroda?

Ekstremne muslimanske skupine, koje su odigrale veliku ulogu u rušenju dotadašnjih poredaka i vladara, nesumnjivo su imale veliku podršku Sjedinjenih Američkih Država. Makijavelistički pristup pri rušenju tamošnjih diktatora SAD-u se sada vratio kao bumerang. Povijest će nam ispričati priču vrlo sličnu sadašnjim zbivanjima na Bliskom istoku, koja počinje prije tridesetak godina, kada je Al-Kaida bila u nastajanju, a mudžahedini i muslimanski terorizam u povojima.

Al-Kaida je oformljena 1987., kada tisuće muslimana putuju u Afganistan kako bi se suprotstavili Sovjetima. Osama Bin Laden, član jedne od najbogatijih saudijskih obitelji, ubrzo je zasjeo na čelo organizacije. Prvi i glavni cilj mudžahedina bio je afganistanski džihad protiv nevjernika, u ovom slučaju sovjetskih komunista, čiji su vojnici već bili na tlu Afganistana. Tim Weiner, novinar “New York Timesa”, dobitnik Pulitzerove nagrade i autor više knjiga, o suradnji SAD-a i tadašnje Al-Kaide progovara u svojoj knjizi “CIA – naslijeđe pepela”. CIA je u suradnji sa Saudijskom Arabijom i pakistanskom tajnom službom Inter-Services Intelligence (ISI) mudžahedine opskrbljivala oružjem, novcem i logističkom podrškom u borbi protiv Sovjeta. Prema Weineru, upravo je pakistanski ISI bio zadužen za podjelu oružja dobivenog od SAD-a. Najviše oružja dobili su oni koji su na terenu pokazali da su spremni suprotstaviti se Sovjetima, a to je bila upravo Bin Ladenova grupa. Nakon završetka sovjetsko-afganistanskog sukoba, talibani i Afganistan postaju sjedište međunarodnog terorizma i godinama pružaju podršku bratskim grupacijama iz Kine, Rusije, Irana, Pakistana i drugih zemalja.

Postalo je jasno da su Sjedinjene Države godinama financirale teroriste. No, promjena politike nije uslijedila. I nakon aktivne podrške u ratnom sukobu, SAD ponovno staje na stranu afganistanskih ekstremista, kako bi sagradili plinovod i naftovod preko te zemlje i zaobišli Iran, čije postrevolucionarne vlasti nisu bile ni najmanje naklonjene SAD-u. Plan je bio sagraditi tok koji bi plin iz Turkmenistana preko Afganistana uvozio u Pakistan. Godine 1996. talibani zauzimaju Kabul i uspostavljaju režim temeljen na šerijatu. Šokirala je izjava Chrisa Taggarta, djelatnika Unocala, kompanije koja je trebala provesti projekte plinovoda i naftovoda kroz Afganistan, kako će sada, kada je osvojen Kabul, projekte biti lakše realizirati. Samo nekoliko sati nakon zauzimanja Kabula, State Department je objavio kako će uspostaviti diplomatske veze s novom vlasti u Afganistanu i poslati svog dužnosnika u Kabul.

Cilj ne bira sredstva

Izjava je brzo povučena, no Rusi i Iranci, koji su činili čvrsti antitalibanski pakt u tom dijelu svijeta, s pravom su se pitali je li ponovno proradila veza CIA-ISI-talibani, kao u afganistanskom džihadu. Cilj američke vanjske politike u tom dijelu svijeta bio je (i ostao?) stvoriti svojevrsnu sunitsku tampon zonu i izolirati šijitski Iran. Za ispunjenje tog cilja Amerika je bila spremna surađivati s najekstremnijim skupinama i podržavati teroriste poput Al-Kaide. Sama je to u jednom intervjuu priznala i sadašnja državna tajnica Hillary Clinton, rekavši kako je SAD nekada financirao mudžahedine protiv kojih se danas bori.

Nedavna događanja u arapskom svijetu neodoljivo podsjećaju na neka stara savezništva i na neke naizgled nemoguće paktove. Al-Kaida se, rame uz rame s Amerikancima, borila u Libiji protiv Gadafija – nakon što je svrgnut, neko se vrijeme na zgradi libijskog suda vijorila i Al-Kaidina zastava. Američka državna politika javnosti je ponudila priču kako u libijskom građanskom ratu podupire “borce za slobodu”, upotrijebivši isti izraz koji je Ronald Reagan koristio kako bi javnosti objasnio podršku afganistanskim mudžahedinima prije 30 godina. Studija američke vojne akademije West Point iz 2007. ustanovila je da je u Libiji najviše džihadista koji su krenuli u rat u Iraku u odnosu na broj stanovnika; prema ukupnom broju, libijski džihadisti su drugi, odmah iza Saudijske Arabije. Većina terorista dolazi iz libijskih gradova Bengazija i Derne, koji su bili i epicentar pobune protiv Gadafija. Izjave revolucionara kako oni jesu ponosni borci Al-Kaide iz Libije i Sirije svjedoče o karakteru Arapskog proljeća.

Nakon svakodnevnih sukoba i građanskih ratova, umjesto najavljivane slobode i demokracije, stanovnici Bliskog istoka dočekali su nova previranja. SAD i Al-Kaida dokazali su da mogu uspješno surađivati u ratu. S nestankom zajedničkog neprijatelja blijedi i ova opasna veza. Problemi su nastali sada, kada treba podijeliti ratni plijen.