Prava hrvatske manjine u Srbiji nisu toliko velika

Kako je novinar Goran Plavšić u svojemu tekstu “Fantomski Manjinski mozaik”, koji je objavljen u broju 662. Novosti od 24. 8. 2012., napisao da “u Srbiji, konkretno na TV Novi Sad, hrvatska, mađarska, rusinska i slovačka manjina imaju svoje posebne redakcije. Hrvati imaju emisije i na televiziji i na radiju, a izlazi i nekoliko hrvatskih tiskovina. Hrvatski je službeni, u potpunosti ravnopravan jezik sa srpskim, u nekoliko vojvođanskih općina i u Subotici”, no, budući se u ovih nekoliko rečenica nalazi više netočnosti koje mogu dovesti u zabludu čitatelje Vašega lista o pravima hrvatske manjine u Srbiji, što nadam se nije bila namjera spomenutog novinara, kao predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća u Republici Srbiji molim Vas da objavite ispravak objavljene informacije.

Najprije, u Srbiji na nacionalnom RTV servisu (RTS) ne postoji emisija na hrvatskom, dok je na pokrajinskom (dakle, regionalnome, s time da se on ne zove TV Novi Sad, nego Radio televizija Vojvodine) situacija slijedeća: na Televiziji Vojvodine nema hrvatske redakcije (već samo v.d. urednika, dvije spikerice i jedan dopisnik iz Subotice), iako postoje mađarska, rusinska i slovačka (kao i rumunjska i romska) redakcija, unatoč tomu što Hrvata u Vojvodini ima koliko i Slovaka, a dvostruko više od Rumunja i Roma te četiri puta više od Rusina; na drugome programu televizije Vojvodine (koji emitira programe na jezicima manjina) od 2009. emitira se desetominutni dnevnik na hrvatskome (6 dana u tjednu od 17,45), a nedjeljom poslije podne ima i dva rezervirana polusatna termina za emisije iz politike i kulture, ali one nisu zaživjele zbog neriješenih materijalnih i kadrovskih pitanja; ove godine je na trećem programu Radio Novoga Sada (koji emitira programe na manjinskim jezicima) subotom od 21 sat (sic!) pokrenuta polusatna emisija na hrvatskome jeziku, dok druge navedene manjinske zajednice imaju višesatne dnevne i tjedne programe s vlastitim redakcijama, a prije hrvatske zajednice svoje pravo na radijske emisije na pokrajinskome radiju ostvarile su još i bunjevačka (nehrvatska) i ukrajinska zajednica. Na Radio Subotici od konca 1998. djeluje uredništvo na hrvatskom, koje svakodnevno emitira program na hrvatskom (od 2007. kao trosatni), kojemu je 2008. drastično smanjena čujnost, kada je radiju oduzeta regionalna i dodijeljena lokalna frekvencija. Na Radio Bačkoj iz Bača postoji tjedna dvosatna emisija na hrvatskom, koja emitira uglavnom glazbu. Emisije na ostalim radijskim postajama su privatne produkcije.

Jedina proračunski financirana novina na hrvatskom jest pokrajinski informativno-politički tjednik “Hrvatska riječ”, koji dobiva 20% manje dotacija u odnosu na slovački, rumunjski i rusinski pokrajinski tjednik. Ostale tiskovine su privatne i izlaze u okviru nevladinih udruga ili institucija i financiraju se bez sredstava koja osigurava država.

Glede službene uporabe jezika, hrvatski je jedan od šest službenih jezika u pokrajinskim tijelima, službeni je jezik na cijelome teritoriju jedino u općini Subotica, kao i u nekoliko vojvođanskih sela (ne općina!): Stara Bingula (općina Srijemska Mitrovica), Sonta (općina Apatin), Monoštor i Bereg (srp. Bački Monoštor i Bački Breg, općina Sombor) te Sot i Batrovci (općina Šid). No, iz te se činjenice ne može izvući tvrdnja da je hrvatski u potpunosti ravnopravan sa srpskim: značajnije je službena uporaba hrvatskog zaživjela jedino u Subotici, i to ponajviše u tijelima lokalne uprave (s dosta izuzetaka, npr. prošloga je tjedna HNV tražio od grada Subotice da promijeni nove table s nazivom naseljenog mjesta Žednik, koje su ispisane jedino na ćirilici i mađarskom jeziku), dok državna tijela i javne ustanove to u velikoj mjeri ignoriraju (policija, carina, porezna uprava, pošta itd.), u navedenim selima je najveće postignuće ukoliko se uopće i postave službeni natpisi na latinici (ali ne na hrvatskom nego srpskom jeziku), npr. u osnovnoj školi u većinski hrvatskom selu Monoštoru, gotovo su svi natpisi na ćirilici, tako da praktičnoga učinka u odnosu na službenu uporabu hrvatskoga u 6 navedenih sela gotovo i nema.

Dakle, razvidno je da su obim i kvaliteta manjinskih prava koja ostvaruju pripadnici hrvatske zajednice u Srbiji daleko od onoga što je Vaš novinar prikazao, iako bismo, naravno, bili sretniji da su tvrdnje u članku istinite.

Slaven Bačić, predsjednik HNV-a