Regionalna politika koje nema

Neki su se hrvatski mediji ozbiljno uzbudili što se premijer Republike Srbije, Ivica Dačić, usudio prozvati Hrvatsku i optužiti je (potužiti se, zapravo) da – potpuno usmjerena prema svojem ulasku u Evropsku uniju – zaboravlja regiju i odnose sa susjedima. Što god netko mislio o aktualnom premijeru Srbije, njegova je izjava, nažalost, točna i utemeljena. Hrvatska nema suvislu i razrađenu platformu svojih odnosa sa susjednim zemljama, dapače sve govori u prilog zaključku kako je ona u tim odnosima zapala u stanje letargije, puštajući da stvari idu onako kako idu, odnosno povlačeći tek tu i tamo neki izolirani potez koji nedvojbeno jest dio onoga što bi se trebalo zvati regionalnom politikom (primjerice, najava ratifikacije sporazuma o granici s BIH-om), ali koji, takav kakav jest, samo potvrđuje da te politike nema.

U protekla malo više od dva desetljeća Hrvatska je u svojem poimanju odnosa sa susjedima i u svojoj projekciji vlastite uloge u regiji prošla nekoliko faza, toliko različitih da je čovjeku teško povjerovati kako je riječ o istoj državi. Najprije smo bili “regionalna sila i strateški saveznik SAD-a u ovom dijelu svijeta”, potom smo – u vrijeme drugog hrvatskog predsjednika – napravivši temeljni zaokret u odnosima s BIH-om i otvarajući proces stvarne normalizacije sa Srbijom, “imali istinski potencijal da postanemo lider regije koji će cijelu regiju vući prema EU-u”. Da bismo sada postali fokusirani na Uniju (i, naravno, na odnose sa SAD-om), naivno vjerujući kako ćemo ulaskom u Uniju riješiti i sve probleme sa susjedima (ili, u rigidnijoj varijanti, da ćemo se tim ulaskom susjeda naprosto riješiti), dok su nam povremeni iskoraci u “ostali dio svijeta” tek ukras na onome što predstavljamo kao hrvatsku vanjsku politiku, a što – tužno je kada se to mora reći – jednostavno ne postoji.

Evroatlantski san

Hrvatska vanjska politika ne može biti samo njegovanje dobrih odnosa s Unijom, u koju se nadamo ući početkom srpnja sljedeće godine, i sa Sjedinjenim Državama, najmoćnijom (još!) zemljom svijeta. Nema dvojbe da ministrica vanjskih i evropskih poslova to shvaća, ali ona je došla na čelo tromog aparata “drilanog” upravo na usmjerenost prema Bruxellesu i Washingtonu. I teško će biti taj aparat probuditi iz “evroatlantskog sna” i preusmjeriti ga na globalnu politiku s pojačanim evropskim naglaskom. Iz tog aparata, ne treba zaboraviti, mada to i ne treba smatrati odlučujućim, potekao je i sadašnji premijer, a što se aktualnog predsjednika tiče, on ionako od samog početka nije pokazivao prevelik interes za vanjsku politiku (osim za regiju, ali samo tako dugo dok je na čelu Srbije bio Boris Tadić), mada je vanjska politika jedno od područja na kojima ima izvorne ustavne ovlasti.

I zato Republika Hrvatska i u vanjskoj politici primjenjuje model razvoja kakav koristi otkako postoji, a to je da – modela nema. Drugim riječima, ponavljajući bezbroj puta izrečeno upozorenje, gotovo preklinjanje drugog predsjednika Hrvatske, ova zemlja treba dugoročni koncept razvoja na svim ključnim područjima, uključujući, naravno, odnose sa svijetom i, posebno, odnose sa zemljama regije. A o tome, to je drugi conditio sine qua non hrvatske budućnosti, potreban je nacionalni konsenzus. No, ni jednog ni drugog nema, niti ima i najmanje naznake da netko razmišlja koliko su nam životno potrebni i dugoročni koncept razvoja (koji prelazi granice jednoga mandata bilo predsjednika, bilo vlade) i nacionalni konsenzus o bitnim pitanjima od nacionalnog interesa.

A da se regija pribojava hrvatskoga “odlaska” u Evropu, to je potpuno jasno. Samo, i mi bismo se trebali bojati politike svedene na to da “pobjegnemo” iz regije i da se “vratimo” u Evropu. Mi, naime, trebamo regiju, jednako tako kao što regija treba nas. U prvom redu zbog gospodarskih razloga, mada ne samo zbog njih. Zar smo zaboravili da je sposobnost uspostavljanja dobrih odnosa sa susjedima i rješavanje sporova s njima bio jedan od kriterija po kojima je EU mjerila i odmjeravala našu zrelost da uđemo u njezine redove? I je li moguće da doista ne shvaćamo kako je mnogo bolje (i uzajamno probitačnije) sa susjedima imati dobre odnose, nego njegovati klimu stalnog, što pritajenog, što javno pokazanog nepovjerenja i sumnjičenja? Napokon, zar smo zaboravili manjine – srpsku u Hrvatskoj i hrvatsku u Srbiji, zar smo zaboravili Hrvate u BIH-u? Ustavnu obvezu brige za pripadnike hrvatske nacije koji žive izvan granica matične države nije moguće realizirati bez dobrih odnosa s tim državama. Sve to trebalo bi biti jasno čak i političkim amaterima kakve nerijetko susrećemo na našoj javnoj sceni, uključujući strukture vlasti.

Kompleks manje vrijednosti

Kada bi to bilo jasno, onda ne bismo morali trpjeti prigovore premijera Srbije, a još bismo se manje zbog njih smjeli žestiti. Dačić je konstatirao postojeće stanje i upozorio da ono nije dobro za regiju. S pravom, vrijedi ponoviti i naglasiti.

Da je Hrvatska od početka svoje samostalnosti, ratu usprkos, imala suvisao koncept vanjske politike, uključujući regionalnu, onda bismo znali da su za nas najvažnija ambasadorska mjesta ona u Beogradu i Sarajevu, a tek potom ona toliko tražena u Bruxellesu, Washingtonu i Berlinu. Da se razumijemo: nijedno od tih mjesta nije nevažno, daleko od toga. No, treba imati nešto što se zove red prioriteta, a to Hrvatska nikada nije uspostavila. Umjesto toga, robovala je svojem kompleksu manje vrijednosti, gurajući se u ulogu strateškog partnera moćnih Sjedinjenih Država i zlurado okrećući leđa regiji kako se približavao dan njezinog ulaska u Evropsku uniju (čemu su donekle kumovale i neke zemlje Unije, da li zbog nerazumijevanja stvari ili zbog vlastitih interesa, to je drugo pitanje). Izjave suprotnog sadržaja bile su tek pozlata na trulom drvetu, tek pokušaj da se sakrije ono što je protagoniste hrvatske vanjske politike jedino zanimalo, odnosno što ih nije zanimalo.

Drugi hrvatski predsjednik bio je u tome usamljena iznimka, ali njegovi su mandati istekli. I sada smo tu gdje jesmo. Vremena da se otrijeznimo još ima, ali ne previše. Sat neumoljivo otkucava.