Država se povlači iz kulture

Kulturni profesionalci Europske unije u posljednje su vrijeme ogorčeni, pišu cirkularna pisma i potpisuju peticije prizivajući europejsko kulturnjački očenaš gdje su inkluzija, mobilnost i kohezija europske politike ako Europski parlament usvoji prijedlog za 15 posto manje budžeta za kulturu u sljedećem šestogodišnjem razdoblju programa Kultura 2007. – 2013.

Ukupna sredstva za kulturne djelatnosti u tom programu nešto su veća nego u prethodnom razdoblju, ali nisu na razini zahtijevanog, nego 15 posto manja od prijedloga Europske komisije, što je prema lobističkoj platformi Culture Action Europe (CAE) “znak pasivnosti i pogreške”. Vidi se da tu CAE kao tip umreženog, uglađenog bekap-političkog marketinga retorički jako šepa i teško nalazi uvjerljivije fraze za nove članove, dok stare umara jednoličnim utakmicama. Ali nema veze, riječ je o procesu dugog trajanja: kultura sa svojih 1,8 posto stoji loše u budžetskoj liniji EU-a.

Naravno, prema temeljnom načelu supsidijarnosti koje svakoj zemlji članici EU-a sugerira da aktivira resurse vlastite kulturne politike (garnitura drugog mandata ministra kulture Bože Biškupića od 2006. godine lako je shvatila poantu), budžet kulture može biti niži od europskog prosjeka, razmjerno državnim i/ili lokalnim prioritetima i potrebama. Vijećnici škotskog okruga Morej su, primjerice, po tom načelu prije mjesec dana šokirali kulturnjački svijet “izbacivanjem kulturno-umjetničkih potreba iz javnog financiranja”. Laburisti u Njukaslu jedva su zaustavili sličan parlamentarni proces, iako odluka o zatvaranju 60 posto javnih knjižnica, po dostupnim informacijama, još nije konačna. Odluku o redukciji javnih knjižnica parlamentarci Njukasla donosili su, tvrde, u tromjesečnoj anketnoj konzultaciji s građanima, pa je u konačnici ispalo da bi se recesijskim ukidanjem sredstava za kulturu u razdoblju od tri godine uštedjelo 94.000 funta. Tko bi znao vrijednost te uštede? Kao jednostavna, neoliberalna pokazna vježba, ona je neprocjenjiva. Zatvaranjem javnih knjižnica sigurno se ne sugerira prestanak čitanja, nego “promjena paradigme” u korist nekog novijeg, skočnijeg modela. Neka se građani izvole snaći za knjige u vlastitom aranžmanu, a “ušteđeni” novac prenamijenit će se u novu, drugačiju investiciju. Drugačiji investicijski modeli, prava, velika ulaganja u kulturu!

Iz (trans)nacionalne kulturnjačke baze dolaze šifrirani signali o drugačijem tipu investicija i inovativnim praksama s fleksibilnim kadrom, a na svakom je selu pravo odabira strategije. Pa neka Gruntovčani odluče hoće li zatvarati knjižnice i kazališta, otvarati muzeje suvremenih umjetnosti ili vječno stvarati festivale: jasno je samo to da novca iz državne kase za to nema. Država se iz kulturne stvari povlači u ilegalu agencija, instituta i zaklada, multiplicira birokratski kadar i na kreativniji način “osvaja” sredstva za kulturu. U financijski povoljnijim vremenima, “politički put” prema kreativnijem osvajanjem privatnog, a ne državnog novca za kulturu bio je, poput plutajućeg označitelja kulturnih politika EU-a, pristojno implicitno postavljen, računajući na kontekstualne razlike i politički korektno “vrijeme prilagodbe” određene društvene sredine. Naravno, te diskurzivne mijene poznate su nam tek iz kulturbirokratske literature, a domaći “kontekst” ostat će toga pošteđen. Tko bi sad znao vrijednost te uštede?

Na terenu političke svakodnevice jasno je da domaće Ministarstvo kulture ima dekorativni politički status, poput ostalih ministarstava podređenih centrali. Dionice Ministarstva kulture u Vladi vrijede koliko i budžet za kulturu, oko 0,6 posto. S tim slabim premisama zaključak o “kulturi koja nije trošak nego razvoj”, što su ga su prije desetak dana na protokolarnom sastanku ponavljali predsjednik Ivo Josipović i ministrica Andrea Zlatar Violić, zabavljali su samo ovisnike o vijestima iz kulture HTV-a, iako je izostao komički odušak. Ništa u domaćoj kulturi više nije smiješno, pogotovo ako se u obzir uzme epizoda nastupa ministrice na nedavnom zagrebačkom mini-simpoziju “Potpora umjetnosti: raznolike europske prakse” u organizaciji EUNIC-a, mreže europskih kulturnih instituta. Ondje je ministrica najavila provedbu notorne kulturne politike EU-a, čisti liberalni glisando kulturnih institucija i kraj etatizmu takozvanog hladnog pogona: traže se modeli alternativnog financiranja kulture u financijskom sektoru, putem javno-privatnog partnerstva i zaklada, što znači da će u razdoblju od četiri godine državni budžet servisirati samo arhive, biblioteke i muzeje od nacionalne važnosti. Država se, kratko kazano, povlači iz “samoskrivljenog statusa” državno pomagane kulture na razine nižeg administrativnog i višeg poreznog statusa. Što to konkretno i proceduralno znači za kulturnu proizvodnju i kako će se to provesti, možemo samo nagađati.

Nagađamo da neće biti legislativnih prepreka ni razvlačenja s “vremenom prilagodbe” novog statusa institucija u kulturi, nagađamo da će biti lakog otpuštanja kulturnih radnika i prefiguracije kulturnog polja, s jasnom razlikom profitnog i neprofitnog. U Ministarstvu kulture morat će “stvoriti” dokument Kulturne strategije kao licencu ulaska na tržište kulturnih fondova: o ključnim postavkama možemo nagađati, ako mislimo da ima smisla.

Misliti o instituciji Ministarstva kulture, liberalnoj stanici prema europskoj centrali, kao najozbiljnijem problemu kulturne proizvodnje, po svemu dokazanome čini se neozbiljno. Problemi duboke korupcije i klijentelizma lokalne zajednice, jedinog sigurnog futura kulturne proizvodnje, čine se daleko ozbiljnijima. Ali tko bi to mogao i morao riješiti? Kakva legislativa? Kulturni aktivizam, pješadija u sitnom vezu profesionalizma mjesnih zajednica i spore politike odozdo? U pejzažu historijski neuništive, reprezentativne politike kultur-identiteta u EU-u, takav sinkronicitet je sigurni realitet. S tuđmanovskim lajbekom zaštićene baštine, došljak s kolonijalnim bluzom na velikom umjetničkom tržištu, kod kuće je vječiti gost u borbi s lokalnim predatorima. Izgleda pretenciozno i kičasto, ali nije, pogledajte listu aspiranata na feud Hrvatskog narodnog kazališta.