Julijana Matanović: Izborila sam se za neko svoje pismo

Literatura ili esej, roman ili studija – kritičari ne znaju kamo bi svrstali vaša djela?

I meni je teško žanrovski opisati svoje knjige. Prije nekoliko dana prijavljivala sam se za reizbor i učinilo mi se da bih neke mogla prijaviti i pod stručne i pod beletrističke. Primjerice, “Kao da smo otac i kći”, još više “Tko se boji lika još”. Prva započinje pričom, pa prelazi u analizu suvremenog teksta. S drugom je još složenije: 130 junaka hrvatske književnosti komentira svoj položaj u literaturi ili se osvrće na zbilju, a svi su uokvireni pričom o studentici koja ne uspijeva položiti ispit iz novije književnosti. Recenzent knjige, akademik Viktor Žmegač, napisao je da je riječ o romanu, urednik Drago Glamuzina reklamirao ju je kao moj novi roman, a onda su se obrušile neke mi nesklone kritičarke, rekavši da nudim roman koji to nije. Nešto o književnoj genologiji i sama znam, mogla bih braniti žanr i s jedne i druge pozicije. Posljednjih dvadeset godina, otkako sam napustila čitanje naočalama strukturalističke kritike i prestala si umišljati da se literatura može objektivno vrednovati kirurškim noževima i sterilnim rečenicama, počela sam i o štivima drugih pričati priče. Izborila sam se, ili si samo umišljam, za neko svoje pismo. Ono se nekima sviđa, nekima ne, ali ja ne odustajem od njega, ni pod cijenu marginaliziranja u užim znanstvenim krugovima. Svjesna sam svih opasnosti koje nosi to inatsko insistiranje na eglenisanju o knjigama. Nerijetko osjetim, makar i neizgovorene, prigovore. Možda i zavidim onima koji znaju pisati čisti žanr, ali se pitam tko će danas dati čvrstu definiciju romana, eseja, novele? Hibridno pismo daje oprost svima onima koji ga žele zaobići. Uvijek za knjigu eseja mogu reći da je knjiga priča, a kad se ocjenjuje priča, reći da su tekstovi bliže eseju. I bit će u pravu. Dakle, nema krivnje. Osobno živim literaturu i kad pišem svoju, ali i kad čitam druge. Teško mi je povući i granicu između fikcije i zbilje, a kako ću onda između krhkih zakona književnih rodova i vrsta? Uskoro neće biti važno precizno određenje pisma: književnost mora zagrliti sve žanrove da bi izborila pravo na opstanak.

Čitati i samo čitati

Što je sve potrebno za čitanje, ono autentično, organsko?

Divno mi je to pitanje o autentičnom i organskom čitanju. Za dobro čitanje treba čitati i samo čitati, ne štedjeti život u sebi i oko sebe. Biti znatiželjan, krasti po licima putnika u tramvaju njihove osjećaje, pitati se kamo idu, jesu li tužni, jesu li sada napustili ruke čovjeka kojeg moraju zatajiti pred svijetom. Moramo u svemu vidjeti priče da bismo u čitanju bili spremni prepoznavati. Bez upisivanja svoga literarnog i životnog iskustva, bez svijesti da i profesoru akademiku smijemo priznati da nam se tekst sviđa, nema pravog uživanja i pravog čitanja, nema ni prave literature. Književni tekst ne nastaje na monitoru pisca, nego u glavama čitatelja. Zbog tog prava na drukčije i samo svoje čitanje ne vjerujem u objektivne analize, stručne ocjene, žirije, autoritativne nepogrešive izbore, precizne redarine u književnim leksikonima i enciklopedijama. Na svakom je mjestu upisana osobna fotografija kritičara, povjesničara, profesora. Ne znam zbog čega se to ne smije glasnije govoriti. Moj jedini profesorski zadatak je dati čitateljima pravo na ljubav i pravo na osobno tumačenje.

Nova vam se knjiga zove “Sumnja.strah@povijest.hr”?

Odrasla sam uz rečenicu “Da si moja…”, selila se iz jednog odgajateljskog žanra u drugi. A plašila sam se otkako znam za sebe. Kao malena, računala sam koliko ću godina imati ako drug Tito doživi 80, 85… učili su nas da će se naši životi promijeniti na lošije kad on ode s ovoga svijeta. I mi smo vjerovali. Početkom devedesetih, voljela sam romane Ivana Aralice, Feđe Šehovića i Nedjeljka Fabrija. Uz priče o povijesti, ludosti, jalovosti i smrti, osnaživala sam svoje strahove. I tako su se u meni prepletali doživljeni strahovi, rat u Osijeku, sa zamišljenima i pročitanima. Nakon prvih godina mira, počela sam sumnjati. Politika i vlast iznevjerili su priču u koju smo vjerovali. Literatura u koju sam ugradila sebe nije uspjela pomoći, spasiti i razjasniti zlo u kojem smo se našli. Međutim, o strahu i sumnji, onima koji me i danas razdiru, ponajviše sam naučila iz literature. Samo i danas ne znam dolazi li strah od Boga, a sumnja od đavla, ili je u nekim trenucima dopuštena zamjena dolaznog smjera.

Problemi s vampirima

Nisam zagovornica zaborava, pogotovo ne osobnog. Ne osvećujem se, ne vraćam milo za drago. Pamtim samo zato da bih u svom životu, nakrcanom preprekama, lakše čitala smislove i mirnije ga izdržavala. Smiješna mi je isključiva briga o sadašnjem trenutku, bez brige za sutra, bez sjećanja na jučer. Takve upute iz literature za samopomoć citiraju neodgovorni pedesetogodišnjaci u strahu pred borama i kilograma, sijedim vlasima i upitnom muškošću, koji žele krenuti naprijed ne osvrćući se u retrovizor u kojem bi mogli vidjeti bivšu, dvoje zajedničke djece, neplaćene račune. Zaboravljaju da smo samo karika u lancu naraštaja, da smo tu s traumama svojih predaka, krvnim grupama koje su naslijedili naši potomci. Nema bijega od bolesti svoje obitelji, od bolesti prostora u kojem smo prvi put zakmečali. Zaborav je najbolja zaštita, znam ja i to, ali ne pristajem biti lutak koji događaje ne dovodi u odnose, ne pita se, ne naslućuje, ne dijagnosticira… Pitam se što bi bilo od mene, od svih nas, da nas ne posjećuju sumnje, ne progone strahovi i krivnje? Bismo li napisali ijednu rečenicu, zaplakali nad nekom replikom ili se osvetili tekstom?

Što ne čitate?

Ne čitam literaturu o samopomoći i moderne sage o vampirima. Prvo su nas uvjerili da su bića oko nas nedovoljno dobra, a potom nas kroz sedam lekcija o odrastanju i prijateljstvu poučili kako se moramo uklopiti u društvo da opstanemo. Neprihvatljivo mi je to simplificiranje o toliko i toliko navika uspješnih muškaraca, žena, brakova… Ako jedan Božić provedem čekajući dolazak svog muškarca koji je sa zakonitom i zajedničkom djecom odmaglio u planine, znam i sama da sljedeći Kristov rođendan ne bi bilo mudro provesti na sličan način. A s vampirima nikako da se dogovorim. U jednom tekstu iz 1995. Pavao Pavličić zastupao je tezu o kraju ljubavnog romana: uskoro će, kazao je, sve biti dopušteno – djevojke će se moći zaljubljivati u vampire i to će čitateljima biti prihvatljivo. To se doista dogodilo. Vampir je stvarno bolji od bilo kojeg dečka iz susjedstva, iz grada, iz razreda…