Lazar Džamić: Scene iz “Alana Forda” živimo svakog dana

Knjiga Lazara Džamića “Cvjećarnica u Kući cveća”, podnaslovljena “Kako smo usvojili i živeli Alana Forda”, sjajna je studija koja otkriva kako i zašto je “Alan Ford” najveću popularnost stekao upravo u SFRJ. U ovom intervjuu otkrivamo samo deliće sadržaja knjige.

Odakle ideja da uradite ovu studiju?

“Alan Ford” je bio deo mog života. Prošle godine je obeleženo 40 godina od njegovog nastanka i neke stvari su počele da mi se slažu. Počeo sam da razmišljam zašto je taj strip samo kod nas bio to što jeste. Čak ni u rođenoj Italiji nije postigao takav uspeh.

Koliko vam je činjenica da živite u Londonu, daleko od rodnog Smedereva, Srbije, bivše SFRJ, pomogla da realnije sagledate to što vas je svrbelo?

U velikoj meri. Čovek u jednoj sredini ima tendenciju da se fokusira samo na nju, da ostane u lokalnom mentalnom okviru. Stvari vidim mnogo drugačije nego što bi bio slučaj da sam ostao. Taj ugao gledanja nekoga ko nije stranac, a ko je dovoljno udaljen od matice, može da bude zanimljiv. Ja jesam “naš”, ali sa druge strane i nisam. Upravo mi je ta pozicija zaglavljenog kao klin između dva sveta omogućila da upoređujem dva društva.

Život u stripu

Čitave generacije su odrastale na raznim stripovima. Šta to “Alana Forda” toliko izdvaja od ostalih izdanja?

Mislim da je “Alan Ford” pre svega bio inspiracija, a mnogo manje aspiracija. Zagor, Blek Stena i drugi bili su neka vrsta superheroja, kao Marvelovi junaci. “Alan Ford” je bio nešto drugo. Pokazivao nam je gomilu diletanata, sa kojima smo mogli odmah da se identifikujemo. Žive u jednom sistemu koji je prilično agresivan prema njima, u ne baš nekom materijalnom blagostanju i na kraju uz malo lukavstva, sreće i bezobrazluka uspevaju da isplivaju. Ako već ne naprave neke velike životne pobede, onda bar izbegnu velike životne poraze. Po meni je “Alan Ford” prvi reality show koji smo imali na našim prostorima.

Gde su sličnosti na tom nekom “višem” nivou?

To je naša ondašnja zemlja. Postojala je velika diskrepancija između onoga što je zvanična propaganda pričala, između onoga što smo zvanično smeli da kažemo i mislimo te onoga što smo u realnom životu stvarno osećali. Postojala je vrlo sofisticirana diktatura, u baršunastim rukavicama, ali se vrlo dobro znalo gde su granice. Znali smo da mnoge stvari ne funkcionišu, ali smo se i dalje pretvarali da je to budućnost civilizacije. Ta diskrepancija između želja, stvarnog života i propagande bila je vrlo snažan faktor. Hranila je jednu drugu stvar – nadrealnu farsu i satiru. Ljudi su postali jako cinični, a jedan oblik tog cinizma je satira. Kod nas ne postoje pravila, uobičajene veze kao u razvijenom svetu. Sve može da se menja u zavisnosti od istorijskih i političkih okolnosti. Ta totalna neočekivanost životnih događanja, nadrealno preplitanje suludih stvari sa kojima se svakog dana suočavamo, okosnica je samog stripa.

Koliku ulogu je odigrao i jedinstven Brixyjev prevod?

Hrvatski prevod je veliki faktor. Nenad Brixy je sjajno preveo strip, koristeći hrvatski jezik koji je više ceremonijalan, koji je bio smešan i u Hrvatskoj, a posebno u Srbiji, jer je hrvatski jezik bio percipiran na vrlo specifičan način. Percipiran je kao jezik farse.

Braća po Grunfu

Koliko smo se poistovećivali sa likovima u stripu?

Najlakša mi je paralela sa našim porodicama koje su uglavnom disfunkcionalne. Moram da priznam da mi je najveća lična veza, iz moje porodice, bio Grunf. Deda sa majčine strane bio je Grunf u svemu osim u izgledu. Bio je stolar, imao je svoju radionicu i nijedna stvarčica se nije bacala. To je bio drugi neki nivo, taj dilentatizam koji je vrlo jak i to je nešto sa čim možemo da se identifikujemo na svakodnevnom nivou.

Lik Grunfa je prihvaćen i na drugim nivoima. Njegovo dizanje ruke i pokazivanje visine kukuruza nije shvaćeno kao subverzija, ali koliko smo mi to shvatali i prihvatali kao subverziju i neku vrstu sukoba sa službenim narativima?

To je tačno. A Grunf je i parodija Nemca u stripu. Nikad nisam pričao sa Maksom Bunkerom (autor stripa, op. a.), ali me zanima da li je to bila neka vrsta italijanske ironije, kako italijanski umetnik zamišlja Nemce. Grunf je parodija te percepcije Nemaca, a tako smo ga i mi prihvatili. A to sa dizanjem ruke odličan je momenat. To je taj crni humor koji je preovlađajući na našim prostorima. Stavljanje prilično emotivno nabijenih momenata u istorijskom kontekstu u potpuno novu nadrealno-farsičnu ulogu. To je jedan od načina da se smanji negativan psihološki naboj.

Mislite li da smo poslednja generacija koja je čitala “Alana Forda”? Koliko se današnje vreme razlikuje od onog u kom smo mi odrastali i prihvatali taj strip?

Dosta se razlikuje. Ne postoji ta dinamika između pretvaranja i realnosti. Sad znamo da živimo u lošem društvu, znamo da su političari korumpirani, da ima jako loših stvari oko nas. Nikakva propaganda više ne pomaže. Ta tenzija koja je hranila strip više ne postoji, a drugi razlog su internet i sveprisutnost drugih sadržaja. Knjiga mi je pokazala da i dalje ima mnogo ljudi koji su bliski stripu, ali i da ima mnogo mlađih od nas koji su sebe takođe u njemu našli.

Ne živimo li onda “Alana Forda” danas više nego ikad?

U velikoj meri živimo. Mnoge scene onoga što su bankari radili kao da su sišle sa strana “Alana Forda”. Mnogi kadrovi iz stripa žive se svakog dana. Snaga tog stripa je u tome što je vanvremenska. “Alan Ford” je kritika svakog korumpiranog društva. Ako postoji diskrepancija između onoga što se priča i radi, ako postoji pritisak na male ljude od strane bogatih, “Alan Ford” će dobro poslužiti.