Pronađeno vrijeme?

U danima kada saznajemo da je “Slovenija jednoglasno za Hrvatsku u EU-u”, kako novinari prevode glasanje zastupnika slovenskog Državnog zbora o ratifikaciji hrvatskog pristupnog ugovora, i kada treba imati želudac, tj. opskrbiti se dobrom dozom (nepovijesnog) cinizma da bismo mogli progutati fraze političara o “upućenosti jednih na druge i imanju puno toga zajedničkog”, sada “kada nas ne razdvaja gotovo ništa”, dobro se prisjetiti nečega tako apstraktnog kao što je činjenica da vrijeme ne “ide” pravocrtno.

I zaista, naoko ahistorijskom događanju – crnoj rupi 1990-ih u koju smo bili upali – bilo je potrebno više od običnog lukavstva povijesti, kojim se ova inače redovno služi, da nas odvede tamo gdje smo, i prije no što je slavni Badinter izrekao svoj pravorijek o raspadanju, već bili. No vratili smo se samo na isto mjesto, ali u različitom vremenu. U trenutku dakle kada mnogo toga na toj političkoj karti – koja je postala pukim prostorom odvijanja drugdje zacrtane povijesti – naravno nije isto. I samo još nije jasno jesmo li se više promijenili mi ili ta nekada evropska integracija, koja nas je odavno kolonizirala, a ne integrirala.

Prisjetimo se: stari jugoslavenski vic o geopolitičkoj karti Evrope u futurističkoj 2000. godini glasio je da će tada postojati EU i šest zemalja bivše Jugoslavije. Bio je smišljen protiv u dekadentnom kraju jugoslavenske države vladajućeg separatističkog nacionalizma. I kako se ostvario? Mogli bismo reći: svi koji su se htjeli politički-državotvorno subjektivirati, postali su pobjednici. “Svi smo mi pali za istu domovinu, ali ne u isti jarak”, kako je trpko događanja sažeo pokojni slovenski pjesnik i performer Ivan Volarič Feo. Zemalja bivše Jugoslavije za sada je već sedam. Sve su one evropski orijentirane i od zapadnih patrona pretvorene u regiju, kojoj se biopolitički određuje šengenska funkcija, dok sama svoje vanjske, a sve više i unutarnje, politike nema. Vic je dakle zaokružio puni krug: u međuvremenu, nacionalistički separatizam dobro se primio (jesmo li mu mi bili uzori ili se i on samo vratio kući?) u starim zemljama EU-a, a za nove je smišljena zajednička druga liga.

Novinari sada stoje na mjestu novoga uspjeha i samo ih činjenica iz centara političke moći naručene instrumentalizacije njihovih slobodnih medija sprečava da anketiraju, barem jednako savjesno kao anketari zadovoljstva potrošača kavom i deterdžentima, zadovoljstvo građana novim integracijama.

Podsjećaju sve ove promjene državnih aranžmana, e da se ništa na stvari rubnog kapitalizma za većinu ne bi promijenilo, na čuđenje nekih, politici nevičnih stranaca koji su nas ostavljali u istoj zagrebačkoj ulici da bismo jednom bili u Jugoslaviji, drugi put u Hrvatskoj, a treći put u EU-u. I da pritom radimo npr. u instituciji srpske manjine – čije pitanje je sada uglavnom kako izmišljeno tako i riješeno (?!).

Kako je dakle bilo moguće da naš socijalizam, koji bi jednu puko ekonomistički zamišljenu kapitalističku uniju mogao podučiti ne samo opće-političkoj, samoupravnoj, već i industrijskoj demokraciji (o tome je nešto znala i Vesna Pusić dok je još bila sociologinja), otplovi u vremenu, po jednima unatrag, u predsocijalističke probleme 19. stoljeća, a po drugima, kao što je bio naš filozof Milan Kangrga, čak i “izvan povijesnog događanja” (kako se zove jedna njegova knjiga političkih intervencija objavljena u “Feralovoj” biblioteci)? Na to pitanje odgovarat će naša, ali i buduće generacije još desetljećima. Naravno, u onoj mjeri u kojoj nas EU u tome neće sprečavati, a u izučavanju povijesnih socijalizama ona nas svojom politikom znanstvenog financiranja u tome već sprečava. No kada bi se radilo samo o tome da se nađe zadovoljavajuće objašnjenje, kada bi zadatak jednog budućeg historijskog materijalizma bio puko kontemplativan, bio bi on još lagan. Ali zadaci pred budućim, “europski integriranim” generacijama puno su teži. One moraju ne samo objasniti kako su njihove zemlje od onih koje imaju istaknutu ulogu u povijesnom događanju postale statisti, već moraju to stanje i djelatno izmijeniti ne žele li se osuditi na vječno tavorenje na rubu smisla života.

Zato suvremeni trenutak traži ne samo pravocrtno srljanje naprijed, kao svođenje vremena na prostor naših “integracija”, već i zastajanje, osvrtanje. Idenje natrag istim putem kojim smo zabasali, ne bismo li se tako vratili do izgubljenog pravog puta. Stvari se u životu, koji nije knjiga, ipak događaju kao u onom sociološkom priručniku koji se u podnaslovu pita “Što je pošlo krivo?” preispitujući slijepe ulice mikrosociološkog teoretiziranja, teorija racionalnog izbora, poststrukturalizma itd. i sl. Otuda velika potreba da se vratimo u vrijeme prije traume rasapa jugoslavenskog društva, da preispitujemo koliko smo za njegovo uništenje i mi, ne samo kao građani već i kao radnici i radnice, ako ne krivi a ono odgovorni. Nikakvim “europskim integriranjem” nije nadiđena, pa onda ni uklonjena potreba da se vraćamo u “političke sekvence” naših historijskih života, u kojima je, barem za neko vrijeme, bilo moguće reći NE velikim sistemima svjetskih integracija, tada vladajućim političkim blokovima Istoka i Zapada. I nakon takvog iskustva mi bismo morali pljeskati pukom govorenju DA, idenju uz dlaku svjetskom sistemu, koji ionako – gotovo po automatizmu – sam protiv nas djeluje? Ne govori li aktualnije o našem trenutnom stanju, na putu do potpune afirmacije onog ionako postojećeg – tzv. globalnog kapitalizma – više npr. članak sociologa Rudija Supeka iz 1953. naslovljen “Zašto kod nas nema borbe mišljenja?” negoli sav Todorićev kiosk, s glavnim tiskovinama na njemu zajedno?

U tom članku Supek, u jednom vremenu otvaranja kojemu se, uz sve nepremostive razlike, trebamo, kao inspiraciji i gesti, vratiti, konstatira kako se očekivanja da će borba mišljenja “osloboditi zauzdane stvaralačke snage i pronaći bogatiji i neposredniji odnos prema našoj stvarnosti, prema samom društvenom razvitku” nisu ostvarila. Umjesto toga razvila se “trpeljivost mišljenja”, salonski i klupski mentalitet, koji pokazuje znake sklerotičnosti. “Filistarština postaje stil našeg kulturnog života.” No tome postoje i materijalni razlozi: umjesto slobode intelektualnog zbližavanja i razilaženja zavladali su, praktički ili psihološki, sloboda isključivanja i podvrgavanja, koje počivaju na silom nametnutom ili besprincipijelno, dobrovoljno prihvaćenom prividnom jedinstvu.

Davne 1953. ovdje je dakle bilo moguće kao osnovni preduvjet borbe mišljenja istaknuti uklanjanje slobode isključivanja i podvrgavanja, koju treba zamijeniti sloboda udruživanja i razilaženja. Imamo li tu slobodu danas? Više od pola stoljeća kalendarskog vremena otada je proteklo – puno je ljudi umrlo, nešto manje je rođeno, a previše njih je uzalud poginulo – no čini li ono novost?