Sitni bodovi
Sonja Manojlović: A sa šest labradora na more putovat ću (HDP, Zagreb, 2012)
Sonja Manojlović na jugoslavenskoj se književnoj sceni javila te odmah bila prepoznata kao zanimljiva, poprilično apartna pojava još kao tinejdžerica, upečatljivim prvijencem naslovljenim “Tako prolazi tijelo” (1965.). Od tada do knjige “Babuška” (1987.) u relativno postojanom ritmu objavljuje niz pjesničkih i jednu proznu knjigu, da bi nakon toga uslijedila dvanaestogodišnja pauza u koju se smjestio jedan prljavi rat i jedna sveopća i opsežna otimačina kojoj još uvijek tepamo gotovo nježnim eufemizmom “tranzicija”. Potom se stabilna izdavačka perioda ponovno uspostavlja nizom nešto manje uspjelih pjesničkih naslova, ali i autorica simbolički ovjerovljuje knjigom izabranih pjesama te s nekoliko zvučnijih pjesničkih nagrada.
Dvanaesta njezina pjesnička knjiga u podnaslovu, “Izvedba po citatima”, nosi snažnu paratekstualnu odrednicu, neku vrstu uputnice, bjanko mjenice za minus-postupak. No to eksplicitno osvještenje intertekstualnoga ne znači da pred sobom imamo kakvu zakučastu postmodernu mistifikaciju, da su stihovi pred nama centonske prirode išta više no što je to za tekst nužno. Valja, prije svega, postaviti pitanje porijekla spomenutih, jasno oglašenih te mjestimice i grafički izdvojenih citata. Oni više nego iz areala književne tradicije i pripadajućeg polja, dolaze iz sfere svakidašnjega života – u većoj mjeri no izravne literarne reference ili preuzimanja čine ih iz konteksta istrgnuti fragmenti komunikacije (ili njezine nemogućnosti), svakodnevnoga jezičnog balasta, svega onoga po definiciji praznog što rutinirani jezik prepoznavanja nudi pjesništvu na uvid i razotkrivanje. Suptilnim ljuštenjem i prevrednovanjem spomenutih slojeva autorica proizvodi nepretencioznu, komunikativnu te nekako nježno očuđujuću teksturu koja, u sitnom vezu, odražava jedan posve specifičan bitak-u-svijetu.
Šezdesetak uglavnom kraćih pjesama, mahom kratkoga stiha, interpunkcijski razigranih no dosljedno neomeđenih točkom te s čestom upotrebom inverzije kao figure tvorbe ritmizirajućih sintagmatskih cjelina doneseno je u četiri uravnotežena ciklusa naslovljena: “Ars vivendi”, “Majka zodijaka”, “Ponekad” i “Ako”. Kroz sve se njih provlači isti objedinjujući pjesnički protagonist/ica, neka vrsta pomalo paradoksalnog, interakcije željnog osamljenika/ice. Taj se u korijenu radikalni solipsist, individua s velikim “I” koja se možda na dnevnopolitičkoj razini ne suprotstavlja dominantnom poretku no na mikrorazini itekako ide “protiv struje”, iz pjesme u pjesmu sve više otvara svijetu. Iako se spremna povući natrag u gnijezdo vlastite sobe čim banu bućni gosti, evidentna je, makar bili otjelovljeni tek u potencijalnom čitatelju kao recepcijskoj instanci, svijest o njihovoj nužnosti (sve se događa u jeziku, / nećeš pobijediti šutnjom), te pomirenost s činjenicom da je identitet teško uspostaviti bez Drugog (Tko sam, ako ne svi oni / koje sam volio).
Vrhunci “Labradora”, vjerojatno najbolje autoričine knjige posljednjih godina, nalaze se u pomalo raspuštenim, s lanca otrgnutim živim metaforama s jedne, te do krajnosti ekonomiziranim minijaturama poput “Žive olovke” ili “Pouke, itd.” s druge strane. Jedino što joj je, uz pokoje opće mjesto poput vječno rascvalih ruža ili šapata kiše, zapravo zamjeriti jest njezin nezgrapan i pomalo tragikomičan naslov. Ne dajte da vas sav taj lavež odbije od lijepih, tihih pjesama koje krije.