Strah od popisa

Iako je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, prvi od 1991., trebao biti održan u ovom tjednu, još se ne zna ni kako će popisnica izgledati, šta će na njoj pisati i pod kakvim će simbolom – onim na kojem će pisati ime države ili samo skraćenica – on biti proveden. Odgoda termina popisa, ovoga od prvog do petog aprila, ne znači da će novi rok biti i konačan, pa nije nemoguće – sasvim suprotno, čini se izvjesnim – da popisivači neće krenuti po kućama ni u oktobru, kako je planirano.

O tome hoće li se konačno na jesen saznati ko sve, gdje i u kojem broju živi u Bosni i Hercegovini, ko ima kućnog ljubimca, a ko internet, koliko je vjernika a koliko ateista, odlučivat će se tek krajem maja, do kada bi se trebalo znati manje-više sve važno vezano uz popis. Za takvo što dva mjeseca nisu malo, ali u Švedskoj: u BiH je tih šezdesetak dana kao šezdeset sekundi. Kada se samo pobroje osnovni problemi vezani uz popis, teško se oteti utisku kako je oktobar suviše blizu. I to ne ovogodišnji, već i onaj naredni, a i o desetom mjesecu 2015. dalo bi se ozbiljno razgovarati.

Temeljito rasturena, pa na brzinu sklepana, Bosna i Hercegovina danas zapinje od sve što u njoj nije definirano. Uostalom, u njena tri ustava – dva entitetska i jedan državni – ni službeni se jezici, dakle oni za koje će popisani reći da su njihovi, ne zovu jednako. U Federaciji su tako službeni nazivi bosanski, srpski i hrvatski jezik, dok se u Republici Srpskoj navode jezici bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda.

Naravno, za skoro sve probleme vezane uz popis – osim dijelom financijskih, ali oni, za divno čudo, uopće nisu krucijalni, iako se barata cifrom od četiri i pol miliona eura – ne samo da postoji rješenje, već ono kao da moli da ga se primijeni. No upravo je tu problem: u postojanju razumnog rješenja. Onoga prema kojem famozne popisnice ne bi sugerirale odgovore, već bi popisivači u prazna polja upisivali što čuju: od imena, prezimena, etničke i vjerske pripadnosti, preko jezika kojim se popisani koriste, do broja televizora i prosječnog iznosa primanja.

U Bosni i Hercegovini se, kao što je to običaj drugdje, neće na osnovu rezultata popisa praviti strategija za bržu informatizaciju društva ili procjenjivati vrijedi li ulagati u tvornice hrane za kućne ljubimce, već će se morati početi (barem) razmišljati šta uopće učiniti sa Bosnom i Hercegovinom. Popis je tako tehničko pitanje, jer ne može biti drugačije, ali su pripreme za njega, kao što će biti i njegovi rezultati, prvorazredno političko pitanje.

Posljednji popis stanovništva u Bosni i Hercegovini održan je, da ponovimo, 1991. godine, a njegovi rezultati i danas su meritorni: na osnovu njih je, ugrubo i nedovoljno precizno, ali suštinski tačno kazano, utvrđena konstitutivnost, podijeljena su prava i poneka obaveza. Na probnom popisu, održanom prošle godine, pokazalo se, očekivano, kako ova, postdejtonska BiH sa onom iz 1991. ima veze koliko i sa Bosnom dinastije Kotromanić – što se, istini za volju, znalo iz života – ali i da ista ta sadašnja BiH baš i nije onakva kakvom je vide elite proizašle iz tronacionalne podjele i države i društva. Ispostavilo se, pored ostaloga, kako u praksi postoji ono što je sarajevski intelektualac i dugogodišnji politički analitičar Ivan Lovrenović nazvao “četvrtim entitetom”: značajan broj građana, prema nekim izvorima čak i trideset pet posto, naročito mlađih i posebno u gradovima, izjasnilo se kao Bosanci i Hercegovci ili, prema sadašnjim ustavnim rješenjima, kao “ostali”. Odnosno, kao pripadnici nekog od manjinskih naroda koji u trojnoj podjeli praktički nemaju nikakva značajna politička prava! Također, nezanemarljiv broj Bošnjaka zapravo se deklarirao kao Muslimani, dok je i određen broj bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, opet mlađih (!), umjesto etničke isticao isključivo pripadnost pravoslavnoj i katoličkoj vjeri.

Rezultati prvog poslijeratnog popisa, kada god on bio održan, neće samo derogirati one iz davne 1991. godine niti će samo potvrditi kako je od nekadašnje “tigrove kože” ostala siromašna unija triju područja koja su u ratu kontrolirale tri vojske, već će otvoriti i pitanje unutarnjeg ustroja države i raspodjele mjesta u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, na osnovu i brojnosti različitih grupa stanovništva. Moglo bi se, naime, desiti da takozvanih ostalih, dakle onih bez trenutnih prava da budu birani, ima koliko i makar jednog konstitutivnog naroda, ako ne i više, kao što se lako može pokazati kako je proces izgradnje, recimo, bošnjačke nacije (trajno) nedovršen. Sa druge strane su procjene prema kojima pripadnici upravo tog, bošnjačkog naroda čine nešto malo više od pedeset posto stanovništva u BiH, što otvara prostor za ozbiljno promišljanje tvrdnje Mustafe Cerića, nekadašnjeg poglavara Islamske zajednice, o Bošnjacima kao jedinom balkanskom narodu bez nacionalne države i statistici koja legitimizira zahtjev za njom.

Strah od rezultata popisa u BiH proizilazi iz mogućnosti da život pokaže kako su dominantne politike doživjele ne samo vojni poraz – jer niti jedan strana nije do kraja ispunila svoje ratne ciljeve – već i onaj veći, ozbiljniji, mirnodopski, u kojem, da tako kažemo, srpski identitet nije potpuno potisnuo (i) onaj bosanskohercegovački, bošnjački nije postao važniji ni od muslimanskog ni od bosanskohercegovačkog, dok je broj Hrvata sigurno manji nego na kraju rata i možda nego ikada u povijesti.

Tako je, eto, popis stanovništva historijski događaj za sve, od konstitutivnih naroda, preko građana, do svih koji se Bosnom i Hercegovinom bave kao izabrani ili kao delegirani od famozne, potpuno izgubljene i često neuračunljive takozvane međunarodne zajednice. Pred svima će, nakon što jednom saznamo koliko nas ima i kako se osjećamo, kojim jezicima govorimo i u šta vjerujemo, stajati naizgled jednostavno, a suštinski užasavajuće teško pitanje: šta ćemo sada? Najizvjesniji odgovor je: samo bog zna. Ako i on.