Izgubljeni i bez prijevoda
Premijera “Gospođe ministarke” u zagrebačkom kazalištu “Kerempuh”
Može se reći da se s dobrim razlogom očekivala premijera predstave “Gospođa ministarka” Branislava Nušića u zagrebačkom “Kerempuhu”: redatelj je politički provokativni Oliver Frljić, a Nušić se na izvornom srpskom jeziku u Hrvatskoj nije igrao barem 30 godina. Nakon posljednjih ratova, mržnji i šovinizma, u vremenu postupnog otopljavanja odnosa između Hrvatske i Srbije, na zagrebačkim su scenama, doduše, igrani komadi Duška Kovačevića i Biljane Srbljanović, ali uvijek u prijevodu, jer je srpski jezik ostao crvena krpa za hrvatske nacionalističke urlatore i tabu-tema domaćeg javnog prostora.
Prema onome što smo vidjeli u kazalištu “Kerempuh”, “Gospođa ministarka” odigrana je više nego korektno, ali smo od Frljića očekivali više. Dobra osobina predstave je što ona teče brzo i glatko, grupne scene djeluju duhovito i iščašeno, glumci se dobro snalaze u ekavskom govoru, ali na kraju je “Gospođa ministarka” ispala samo jedna u nizu komedija s “Kerempuhova” repertoara i ništa više od toga.
Ništa od aktualnosti
Politička aktualizacija na koju smo navikli od Frljića svela se na to da je tijekom predstave ekranom iznad pozornice promicao hrvatski prijevod, a ta “provokacija” nije imala puno veze s onim što se zbivalo na sceni. Da je Frljić rastavio Nušića na sastavne dijelove i u samom komadu pronašao elemente za stvarni obračun s političkom suvremenošću, čega u tekstu ima više nego dovoljno, onda bi i hrvatski titl funkcionirao kao sastavni dio takvog kreativnog otpora. Ovako, publika se zabavljala općim mjestima Nušićeva humora o pokondirenim malograđanima koji su se dočepali vlasti, lišenog aktualnih oštrica, pa je prijevod sa srpskog na hrvatski, na koji nitko nije obraćao pažnju, zakasnio barem deset godina.
Što je Frljić mogao učiniti? Mogao je obratiti pažnju na čitav niz sitnih i nevidljivih detalja, koji korektnu izvedbu pretvaraju u živu i suvremenu predstavu. Primjerice, scenografija i kostimografija Sandre Dekanić, s bezličnim pokućstvom i odijelima iz naftalina, ni po čemu ne naslućuju da bi se problem sitnih skorojevića koji se pretvaraju u politička strašila mogao odigravati i danas. Nešto inventivnija bila je glazba Irene Popović, ali i ona je više pucala na egzotična mjesta balkanskog folklora nego što je ukazivala na političke zvukove današnjeg života.
U takvom scenskom okolišu glumci su više demonstrirali vještinu gegova nego dubljeg ulaženja u karaktere likova, pa se takva “Gospođa ministarka” nimalo nije razlikovala od kakvoga neobaveznog vodvilja Georgesa Feydeaua ili Fadila Hadžića, svejedno.
Lako probavljiv strip
Komičnost Nušićevih junaka proizlazi iz njihovih stvarnih karaktera i društvene aktualnosti koja je sama po sebi crnohumorna, pa nije čudno da su taj splin uvjerljivosti na scenu donosile slavne “ministarke” Ljubinka Bobić, Olivera Marković i Mirjana Karanović. Ulogu ministarke u “Kerempuhovoj” verziji odigrala je vrlo solidno Elizabeta Kukić, ali u predstavi koja je prije zamišljena kao lako probavljiv strip, a ne kao kritika društvene stvarnosti; ona je bila tek prva među jednakima u ansamblu koji su činili Borko Perić, Linda Begonja, Edo Vujić, Ana Maras, Dean Krivačić, Hrvoje Kečkeš i drugi.
Sve u svemu, za “Kerempuhov” pogon lakog smijeha “Gospođa ministarka” će značiti novi uspjeh i punu blagajnu i tome se nema puno toga za zamjeriti. Oliver Frljić, pak, trebao bi malo zastati i razmisliti. Hrabrim angažmanom i velikim naporom stekao je renome briljantnoga mladog redatelja nove estetike i provokativnoga govora. Svojim dosadašnjim predstavama, bez dlake na jeziku, napravio je puno više u suočavanju s nedavnom prošlošću nego mnogi drugi. Ne bi bilo dobro da taj renome razvodni brzopoteznim mlakim predstavama koje mu uopće nisu potrebne.