Kraj destruktivnog razdoblja

Ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana mira u Zagrebu proteklo je u znaku Virtualnog muzeja Dotrščina. Više manifestacija vezanih uz sjećanje na ovo ustaško stratište, na kome je tokom rata po procjenama ubijeno 7.000 ljudi iz Zagreba i okoline svih nacionalnosti, organizirali su Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista.

Na centralnom zagrebačkom Trgu bana Jelačića sedam dana bila je postavljena skela s četiri panoa s podacima o intelektualcima ubijenima u Dotrščini – Augustu Cesarcu, Božidaru Adžiji, Ognjenu Prici i Otokaru Keršovaniju.

Održan je i okrugli stol o njegovanju kulture sjećanja na mjestima masovnih zločina. Na sam Svjetski dan mira, 21. septembra, u Dotrščini je održana komemoracija, obiđeni su tamošnji spomenici, a na 7.000 stabala zavezane su vrpce koje simboliziraju žrtve, dio od ukupno 18.627 Zagrepčana stradalih od ustaške i njemačke ruke.

Planski teror

Okrugli stol “Zaboravljena povijest Zagreba: Spomen-park Dotrščina i suvremeno bilježenje sjećanja u javnom prostoru”, održan dan ranije, okupio je velik broj nevladinih aktivista, predstavnike SNV-a i antifašista, likovne umjetnike i kulturne radnike.

– Ustaški teror u Zagrebu i NDH nije bio slučajan, nego planiran – rekao je historičar Ivo Goldstein, dodajući da je “Ante Pavelić već 1932. zagovarao najradikalnije metode borbe za neovisnu hrvatsku, uključujući i terorizam”.

– Ustaše zagovaraju istrebljenje svih koji su označili kao neprijatelje Hrvata. Počeli su podmetanjem bombi na javnim mjestima još prije rata, 15. travnja 1941. pozvali su sve Srbe i druge “nepodobne” elemente da se isele iz Zagreba, dva dana kasnije donijeli su akt o zaštiti hrvatskog naroda iza kojeg su slijedili rasni zakoni, kao i brojne antisrpske i antižidovske mjere, među kojima i prisilna iseljavanja i pljačku imovine – podsjetio je Goldstein.

U maju 1941. godine počinju likvidacije u Dotrščini, Rakovom Potoku i Maksimiru, do 1943. strijeljanjima, a od jeseni 1943. javnim vješanjima. Ubijani su ljudi svih nacionalnosti, a prva žrtva Dotrščine bio je Srbin Dušan Zelenbaba, strijeljan 30. maja 1941. Goldstein je naglasio da broj žrtava nije do kraja utvrđen i provjeren.

– Od broja žrtava važnije se sjetiti zločina samog i ne dozvoliti da se on zaboravi ili da ga se negira – rekao je.

Goldstein je u izjavi za “Novosti” naglasio da je cilj ovih akcija da jedno stratište dobije dolično mjesto u memoriji građana Zagreba i Hrvatske.

– Šteta je što se to događa sedamdesetak godina nakon tih događaja. Istina, nakon 1945. postavljeni su spomenici koji su tada imali svoju svrhu. Za to vrijeme bili su dovoljni jer je bilo puno ljudi koji su se sjećali i bili sudionici događaja. Kako vrijeme prolazi, sve je manje ljudi živo i dolazimo u situaciju da moramo otvarati muzeje kako bi se o tome nešto znalo – rekao je Goldstein, ističući da se znaju razlozi zašto se zakasnilo s time.

– Tokom devedesetih sjećanje na zločine nastojalo se zatrti, a sva je sreća da se u tome nije uspjelo. Između antifašista i onih koji su bili na drugoj strani može se povući jasna crta. Bez obzira na zločine koji su se u partizansko ime dogodili posljednjih dana rata i nakon njega, nema nikakve dileme da je partizanska strana prava i da su svi ostali, koliko god se gurali da dođu na pravu stranu, zapravo na krivoj strani. Ne samo Nijemci i Talijani, nego i ustaše, četnici, belogardejci, balisti. U svakoj od država bivše Jugoslavije postoje revizionističke težnje, ali one ne prolaze. Ne samo da su politički štetne, već i historiografski ne stoje i moraju se demantirati, što je naša dužnost – kazao je Ivo Goldstein.

Prema Muzeju otpora

Nataša Mataušić, autorica izložbe o piscima i publicistima ubijenim u Dotrščini, govorila je o devastaciji spomenika početkom devedesetih.

– Umjesto konstrukcije, 1991. godine nastupilo je razdoblje destrukcije. Na većini spomenika bili su ispisani grafiti s uvredljivim porukama i nacističko-ustaškim simbolima, uklonjena je ploča s tlocrtom spomen-područja koja je služila kao putokaz, jedan od spomenika bio je otrgnut iz svog ležišta i postavljen naopačke – navela je i dodala da su reljefi na spomenicima posljednjih godina stradali i zbog skupljanja sekundarnih sirovina.

– Nekome je tih nekoliko kuna za broncu bilo važnije od povijesti i sjećanja – rekla je Nataša Mataušić, dodavši da je stavljen novi reljef.

Saša Šimpraga, autor projekta Virtualnog muzeja Dotrščina (www.dotrscina.hr), najavio je ponovno pokretanje akcije za promjenu imena ulice koja od Dubrave vodi do Dotrščine, a koja je nazvana po bivšem ministru obrane Gojku Šušku. On je, kako je rekao Šimpraga, “u najmanju ruku bio ustaški simpatizer, jer je u osobnoj iskaznici naveo da je rođen u NDH”. Prošlu akciju opstruirale su gradske vlasti i veteranske udruge.

– Sve manje Zagrepčana sjeća se tog spomen-parka i žrtava sahranjenih na tom prostoru, a nijedna škola ne dovodi učenike na to mjesto, iako je to lokacija najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti Zagreba – ističe Šimpraga.

– Važno je u centru Zagreba vidjeti prvi u nizu postava muzeja koji će se širiti, što javnost podržava. Ipak, tu štafetu moraju preuzeti institucije – grad, Ministarstvo kulture i muzejske institucije. Hrvatska nema u javnom prostoru postav koji je posvećen povijesti 20. stoljeća, a mislim da zaslužuje Muzej antifašizma i Muzej otpora, pa to očekujemo kao sljedeći korak – kaže voditeljica Documente Vesna Teršelič.

Policijska streljana uz spomen-park

Na komemoraciji u Dotrščini bili su aktivisti Documente i drugih nevladinih udruga, predstavnici SNV-a na čelu saSašom Miloševićem, rukovodioci organizacija antifašista i udruženja “Josip Broz Tito” iz Dubrave i Sesveta te predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus. Cijelo vrijeme pratila ih je pucnjava s obližnje policijske streljane.

– Postavljanje streljane i njen rad tek nekoliko metara od spomenika i grobišta s tijelima žrtava vrlo je morbidno – rekla je Nataša Mataušić, ističući da bi je trebalo premjestiti.

Streljana, inače u vlasništvu MUP-a, nalazi se u blizini policijske akademije i zatvorske bolnice, što dijelom objašnjava zašto je baš na tom mjestu.

– Inicijativa za njeno premještanje bit će jedna od prvih akcija muzeja, iako znamo da je država u krizi i da bi za to teško mogla naći sredstva – kaže Saša Šimpraga.