Što je zapravo nedodirljivo?

Prošlog tjedna, dok se još nisu stišali neredi zbog objave amaterskoga antiislamskog filma “Nevinost muslimana” u kojima je poginulo 30-ak ljudi, francuski satirički tjednik “Charlie Hebdo” objavio je karikature proroka Muhameda. Na list je osuto drvlje i kamenje, ne samo iz vjerskih i političkih krugova, nego i iz redova novinara diljem svijeta.

Za razliku od filma, francuske su karikature školski primjer satire uronjene u kontekst nekih recentnih zbivanja, pa tako naslovna karikatura ispod egide “Zabranjeno smijanje” prikazuje ortodoksnog Židova u invalidskim kolicima koja gura muškarac s turbanom, referirajući se na komediju “Nedodirljivi 2”.

Unatoč tome, mnogi kolege nisu štedjeli “Charlie Hebdo”, prozivajući ih za beskrupulozno dizanje tiraže i namjerno provociranje u osjetljivom trenutku, kada zbog “uvreda” islama ginu ljudi i gore ambasade zapadnih zemalja. Francuska vlada redakciju je prvo zamolila da karikature ne objavljuje, a kada ovi nisu pristali, uoči objave zatvorila je 20-ak diplomatskih predstavništava u islamskim zemljama, zabranila demonstracije protiv lista u Francuskoj te iz usta ministra vanjskih poslova Laurenta Fabiusa satiričare izgrdila da se “ponašaju neodgovorno”.

Kritike zbog neodgovornosti stigle su i iz američke Bijele kuće, a dojam o namjernom provociranju upotpunjen je činjenicom da je “Charlie Hebdo” “ponovljeni prijestupnik”. Glavnog urednika Stephanea Charbonniera, naime, policija čuva od studenoga prošle godine, kada su također objavili karikature proroka Muhameda. Prostorije redakcije tada su potpuno izgorjele nakon što je u njih ubačen molotovljev koktel, a francuska vlada Nicolasa Sarkozyja i zajednica francuskih muslimana podržali su pravo lista na objavu karikatura.

Država saveznik satiričara

Ovoga puta, međutim, “Charlie Hebdo” dobio je riječi podrške samo od stranke krajnje desnice Front National, dok je Charbonnier stao objašnjavati da list redovito napada i “katoličku desnicu” i druge religije, koje nikada ne reagiraju, dok jedino ismijavanje fundamentalističkih islamista izaziva nerede i strah.

O tome treba li u ovom trenutku objavljivati karikature proroka Muhameda upitali smo Predraga Lucića, kolumnista “Novog lista” i urednika u “Feral Tribuneu”, satiričara i autora brojnih fotomontaža u kojima su se ismijavali nacionalistički državni i crkveni establišment. Kada je 2006. godine danski list “Jyllands Posten” objavio karikature proroka Muhameda, koje su također dovele do nasilja u brojnim muslimanskim zemljama i zbog kojih je karikaturist skoro izgubio glavu, tjednik “Nacional” je, uz mnoge druge svjetske listove, objavio danske karikature, dok je “Feral” na naslovnici donio dječji crtež uz naslov “Jeb’o vas crtež!” “Feralov” urednik podsjeća da su među originalne danske karikature tada podvaljene i dvije na kojima je prorok Muhamed prikazan kao pas i svinja i koje su naročito poslužile kao megafon za pozivanje na demonstracije.

Lucić kaže da je naslovnica “Charlie Hebdoa” “dobar štos i da u njoj nema ničega spornog” te da “apsolutno podržava pravo lista da objavljuje što želi”, no i postavlja pitanje je li francuski list u “nezgodnoj poziciji da mu saveznik postaje država, netko tko je moćniji od radikalnih islamista u Francuskoj”.

– Problematična mi je pozicija u kojoj satirički list postaje ikona državne politike. Pravo pitanje u ovoj situaciji bilo bi postoji li i druga strana koju bi trebalo ismijavati i mislim da bi to bilo puno provokativnije. Da radim u “Charlie Hebdou”, bavio bih se glupošću i pohlepom Zapada koji u arapskim zemljama ruši, uvjetno rečeno, socijalizme, ali ne i prave islamske diktature, ruši društva koja su zapravo iskorak iz onoga čime nas zapadna propaganda plaši. Bavio bih se onima koji tamo žele instalirati sebi poslušne tipove, makar oni bili zadnje budale i zločinci i makar im poslužili za daljnje forsiranje priče o Al-Kaidi kao novoj komunističkoj internacionali s globalnom ideologijom i dugim trajanjem, kako je to u “Novom listu” rekao Norman Cigar sa sveučilišta marinaca u Quanticu. Mislim da je to simplificirano razmišljanje, pokušaj da se u islamskom svijetu pronađe zamjena za komunizam kao globalnog neprijatelja i zavrti priča da je rat jedino što treba da se dogodi između zapadnog svijeta i islama. U ovakvoj situaciji treba imati puno sluha i takta da se prepoznaju svi fundamentalizmi koji se sukobljavaju. Kada država brani slobodu govora, ona zapravo brani svoju poziciju u tom ratu i žao mi je što je “Charlie Hebdo” na neki način instrumentaliziran kao sigurnosno pitanje Republike Francuske – govori Lucić.

Antislobodarske koalicije

Objavu karikatura proroka Muhameda najavio je i njemački satirični list “Titanic”, a stranka krajnje desnice Pro Deutschland rekla je da će u studenome upriličiti prikazivanje filma “Nevinost muslimana”, zbog čega se u tamošnjim sudskim i političkim krugovima počelo razmišljati o njegovoj zabrani.

O eventualnoj zabrani upitali smo našeg izdavača i publicista Nenada Popovića, njemačkog studenta koji je bio i jedan od potpisnika otvorenog pisma mađarskom premijeru Viktoru Orbanu kada je ovaj donosio paket iznimno restriktivnih medijskih zakona. Popović ovo pitanje uspoređuje s problemom zabrane štampanja “Mein Kampfa” te kaže da bi on film prikazivao “samo starijima od 18 godina”.

– Ne iznenađuje što desnica u Njemačkoj sada traži prikazivanje antiislamskog filma, no treba imati na umu da su to isti ljudi koji u teškim crnim bakandžama noću priređuju lovove na sve tamnopute, pa su oni stoga zadnji koji bi o tome trebali nešto reći, a najmanje imaju pravo da se nazivaju Pro-Deutschland. Oni su čisti anti-Deutschland – kaže Popović.

I on smatra da jedno oko treba držati na “pravoslavnoj i katoličkoj desnici koje iskorištavaju zavjetrinu virulentnog islamizma i promoviraju najcrnje ideje i zabrane”, primjerice Gay Pridea, te podsjeća na skandalozni slučaj slanja umjetničke skupine Pussy Riot na dvije godine u “gulag”.

– Desni klerici kršćanskih crkava parazitiraju na salafizmu, love u mutnom i žele nas vratiti u 20. i 30. godine klerikalizma u Europi. Antiislamistička, antijudaistička i antiliberalna desnica ostvaruje koaliciju protiv vlastitih vjernika i njihove slobode te liberalnih država čiji ih porezni obveznici financiraju – govori Popović.

U kontekstu radikala na Zapadu vrijedi spomenuti i američkog pastora Terryja Jonesa, koji je izazvao masovne nerede javnim spaljivanjem Kurana, kao i neke američke Kopte koji su sudjelovali u proizvodnji i promociji “Nevinosti muslimana” te u početku lažno tvrdili da je film financirala skupina bogatih Židova, što je među muslimanima trebalo ojačati uvjerenje u postojanje cionističke zavjere protiv njih.

Brojna i utjecajna evangelistička desnica u Americi, prema mišljenju mnogih stručnjaka, uspješno promovira dihotomiju prema kojoj se svijet dijeli na civilizirane kršćane i barbarski istok. “New York Times” početkom tjedna objavio je da se u predsjedničku kampanju republikanskog kandidata Mitta Romneyja uključio Ralph Reed, osnivač evangelističke Koalicije vjere i slobode koja je pomogla reizboru Georgea W. Busha. Budući da je Romney na ubojstvo američkog ambasadora u Libiji reagirao kritikom vlade Baracka Obame zbog navodnog simpatiziranja s napadačima, od republikanaca se teško može očekivati odmak od tog dihotomijskog pristupa međunarodnoj politici.

Simplificirani pristup

Pišući o zapadnim radikalima, kanadski povjesničar Paul Sedra u magazinu “Egypt Independent” pozvao se na američkog novinara i pravnika Glenna Greenwalda, koji je ranije pisao o “industriji terorističkih eksperata” koji po sveučilištima i medijima pod krinkom znanstvene objektivnosti napuhuju stvarnu prijetnju nasilnog džihada, čime su stvorili i opravdanje za Bushov “rat protiv terorizma”. Sedra, pak, piše o “kršćanskoj industriji proganjanja”, čiji su se “stručnjaci” specijalizirali za progone kršćana u islamskom svijetu, naročito egipatskih Kopta, što im sada služi za diskreditaciju islamističkih stranaka koje su došle na vlast nakon Arapskog proljeća.

Steve Coll u magazinu “New Yorker” osvrnuo se, pak, na prošlotjedno izdanje magazina “Newsweek”, koji je uz naslovnicu “Muslimanski bijes” i fotografiju muškaraca koji viču objavio i savjete kako preživjeti “islamističku mržnju”. Takav simplificirani pristup, smatraju ovi autori, promovira tezu da “islamski svijet” želi uništiti zapadnu civilizaciju kao takvu, ne ulazeći ni najmanje u stvarne razmjere i razloge toga “bijesa”, primjerice neokolonijalne prakse i politike u muslimanskim zemljama.

Lucić također kaže da je danas “prava slika muslimana na Zapadu kao onoga koji ide na demonstracije i pali američke zastave”, ali i da “mediji koji to danas prikazuju zaboravljaju da su sa sladostrašćem prikazivali smaknuće Gadafija“.

– Muslimani ne mogu demonstrirati protiv, primjerice, poslova Dicka Cheneyja, jer oni nisu transparentni. Javan je trailer filma, javan je “Charlie Hebdo”, dok ono što je bitno nikad ne funkcionira na simboličkoj ravni. Simboli su povod, a razlozi su, naravno, dublji – zaključuje Predrag Lucić.

Laž o prosvjedima “muslimanskog svijeta”

Za razliku od propagirane teze o prosvjedima “muslimanskog svijeta”, u njima je sudjelovao udio stanovništva koji se mjeri u promilima, a zna se i da su ih u svim zemljama organizirali ultrakonzervativni salafisti koji se ne mire s dolaskom umjerenih islamista na vlast u postrevolucionarnim arapskim zemljama. Prosvjedi su se počeli širiti nakon što je egipatski TV-voditelj, šeikHaled Abdulah na satelitskoj televiziji Al-Nas pustio isječak u kojemu “Muhamed” govori da je magarac “prva muslimanska životinja”, nakon čega je jedan egipatski dužnosnik javno optužio Kopte za proizvodnju filma.

I Nenad Popović odgovornost za nerede locira u “muslimanskim klerofašistima, čija je interpretacija islama lažna i štetna i koji su za taoce uzeli cijeli muslimanski svijet”.

– Ti klerici i reakcionari drže u šaci usamljene muslimane i u tuđem svijetu, na primjer u europskim zemljama te ih uspijevaju nagnati na najokrutnije zločine i među sobom i u društvima u koja su došli – govori Popović.

Rezolucija o zabrani vrijeđanja religije nekompatibilna s ljudskim pravima

Sloboda izražavanja u zapadnim društvima proizašla je iz utjecaja engleskog filozofa Johna Lockea i pokreta prosvjetiteljstva. U Americi se Prvi amandman mahom interpretira “apsolutistički”, odnosno na način da dopušta izražavanje i najgorih stavova, a ustavna je tradicija u toj zemlji da nijedna grupa ne smije drugima nametati svoju definiciju svetoga kako bi se ograničila javna debata. Za razliku od većine europskih demokracija, u Americi nije zabranjeno negiranje holokausta, a ne regulira se ni govor mržnje, koji je ušao u europska zakonodavstva. Nakon objave filma, brojni su se dužnosnici u islamskim zemljama stali pozivati na zabranu negiranja holokausta, tražeći da se međunarodnim normama zabrani i “vrijeđanje religije”. Organizacija islamske suradnje već desetak godina zahtijeva upravo to, pa je krajem 2009. na prijedlog Pakistana u Općoj skupštini UN-a prihvaćena neobavezujuća rezolucija o zabrani vrijeđana religije. Međutim, sredinom prošle godine, UN-ov odbor za ljudska prava proglasio ju je nekompatibilnom s ljudskim pravima, pa se o toj temi ponovno raspravljalo i na ovotjednoj sjednici Opće skupštine UN-a.