Duga, mračna moć

Don Pavle: “Matane, ja sam te naučio čitat i pisat…”

Matan: “I računat, don Pavle!”

Don Pavle: “Daklem, i računat.”

(“Prosjaci i sinovi”)

U apokrifnoj, ali iznimno lucidnoj seriji portreta “Majmuni, gangsteri i heroji”, Denis Kuljiš objavio je crno-bijelu fotografiju omanje skupine ljudi na nekom groblju u Imotskoj krajini za vrijeme Drugog svjetskog rata. Žalobni skup nad otvorenim grobom homogeno uzdiže desnu ruku mjereći visinu kukuruza. Među njima se jasno uočava lik babe Lončaruše “u vrijeme dok je još naginjala osovinskim silama”, kako stoji u legendi. 

Lončaruša je najmitologiziraniji lik u obiteljskom stablu Antuna Vrdoljaka. “Glembay iz Imotskoga” sirotu ženu je, ni krivu ni dužnu, pretvorio u predmet masovne poruge. “Baba Lončaruša” danas na Googleu ima 505 referenci, a najslavnija izreka koja joj se pripisuje, posredovanjem glasovitog unuka, glasi: “Bolje vitar na prknu nego vitar iz prkna.”

Udio babe

U analizi udjela baba u lokalnoj političkoj filozofiji Jurica Pavičić navodi zgodnu uzrečicu, naročito čestu kod Ivana Aralice: “Skoči baba s tarabe na tarabu.” To je otprilike ono što  Talijani opisuju kao fenomen sette bandiere, ljudi od sedam zastava.

Babino unuče je 1990. političku karijeru započelo u Koaliciji narodnog sporazuma da bi vrlo brzo shvatilo kako će, ostane li s njima, politički pustiti vitar iz prkna ili, kako bi Srbi rekli, prdnuti u čabar. Stoga se na vrijeme prebacilo u HDZ, na golemo čuđenje Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar. 

Čudno je što su se čudili. Jer baba Lončaruša lijepo kaže: “U vola bodača isparano prkno.” Ne ide Tonči glavom kroz zid, omiljena mu je izreka: “Bolje biti 15 minuta kukavica nego cijeli život mrtav.” On je, galantarski, “do zadnjeg trenutka na pravoj strani, od zadnjeg trenutka na pravoj strani”. S tom filozofijom akumulirao je političku moć od koje mnoge i danas podilazi jeza.

Crko maršal? Malo morgen!

Slavoj Žižek jednom je prilikom primijetio kako je Slobodan Milošević bio prvi čovjek u Jugoslaviji koji je shvatio da je Josip Broz Tito mrtav. Vrijeme je za prevrednovanje te ocjene. I Žižek i Milošević bili su, naime, u krivu. Po zastupljenosti u medijima i publicistici nijedan živući karizmatik Zapadnog Balkana ne može dosegnuti ni Brozov gležanj – čovjek je na naslovnicama češće od Simone Gotovac! Takozvana sablast Josipa Broza življa je od sedam osmina hrvatske političke elite – a i ona osma je upitna.

Nedavna srpska serija “Crveno i crno”, zamišljena gotovo u dlaku isto kao i Vrdoljakova, dakle kao zabijanje glogove kamere u Kuću cvijeća, nakon prvih nekoliko epizoda krajnje demonizacije transformirala se – zbog loših reakcija javnosti – u kamilicu od kritike. Tito je nadrastao fušere. I ovdje valja očekivati uzlaznu liniju “kritičnosti”, koja će kulminirati u epizodama vezanim uz Bleiburg i 1971. godinu.

Knjiga Pere Simića “Tito” ima identičan doseg: Simić mrtav hladan priča o inflaciji pod Titom, kao da mu rodna gruda nije, pod Miloševićem, doživjela hiperinflaciju vajmarskih razmjera! Kao da su se svi hohštapleri ovoga svijeta ujedinili u poviku “drš’te hohštaplera”. Želeći mu škoditi takozvanim povijesnim istinama, ovi spretni diletanti zapravo – čuvaju Broza od dohvata pravih kritičara.

Povijesna istina

“To je film za povijesnu istinu, a ona je, moram priznati, za Tita krajnje porazna. Jednostavno, riječ je o zločincu kakvih je svijet malo vidio. I još k tome bio je iznimno ciničan. To je, naravno, film i o jednom neljudskom sustavu”, reći će Vrdoljak, koji je u neljudskom sustavu bio izložen odvratnoj torturi:

– morao je snimiti deset (10) cjelovečernjih igranih filmova;

– među njima dva partizanska klasika;

– bio je prinuđen igrati u osam (8) filmova kao glumac;

– producirati ih osam (8);

– snimiti četiri (4) TV produkcije, u rasponu od igrane serije “Prosjaci i sinovi” do serijala “Čekaonica”.

Dušmani su ga (admiral Branko Mamula) natjeravali da snimi serijal i o Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, ali je tvorevina, na sreću, propala. Mrakobjesni komunizam od Vrdoljaka je napravio kombinaciju Erola Flynna, Louisa B. Mayera i Cecila B. DeMillea. To je mogao osmisliti samo “zločinac kakvih je svijet malo vidio…”

Krušku pod njušku

Tonči Vrdoljak iskazuje se kao nastavak Bulajića istim sredstvima. U pravnom horizontu ta se pojavnost naziva plagijat ili okradanje intelektualnog vlasništva. Uzeo je osam milijuna kuna od televizije, dva od Ministarstva kulture, pokoji milijunčić kanuo je još od HT-a i drugih mecena, a što smo zauzvrat dobili? Antuna Vrdoljaka u šestominutnom solilokviju nad Titovim grobom i nekoliko njegovih prijatelja raspoloživih za snimanje u dvorištu kod “Čarlija”.

“Tito” košta bar milijun po epizodi. Prve dvije koje smo vidjeli mogu se snimiti za ciglih sto tisuća – majstor poput Obrada Kosovca snimio bi ih i za manje, a vrijeme koje bi trebalo utrošiti mjeri se danima, nikako ne godinama. Dakle, temeljno pitanje glasi: u što je to, za ime boga, utrošen toliki novac?! Pa za deset milijuna kuna može se snimiti “Avatar” dokumentarnog žanra, uključujući i sve one igrane scene nalik na pučkoškolska uprizorenja srednjovjekovnih mirakula – ukočena, odveć kostimirana, nerealna, patetična…

Sahranjujući Tita iz konjunkturnih, ne političkih ili svjetonazorskih uvjerenja, Antun Vrdoljak sahranio je legendu o sebi. Jedan često puta veliki režiser, vođen niskim strastima, malim fušerajem za velike pare odlazi u historiju kao plagijator.

Umjesto “raskrinkavanja tajanstvenog Tita” režiser je izveo veličanstvenu historiografsku epopeju: stavio je “krušku pod njušku” Peri Simiću.

Pero Simić

Kao ključnog naratora i vodiča kroz Titov svijet snimio je svog pajdaša, Peru Simića, bivšeg kožarskog radnika koji se po Titu uzdigao i pao, mrčiparu koji je za “Slobodni tjednik” Marinka Božića devedesetih iz Beograda navodno pisao nekakve paskvile pod pseudonimom Milorad Besaković, da bi kasnije u sebi otkrio dar historičara diletanta, koji po bespućima moskovskih arhiva ustrajno skida djevičanstvo nekadašnjem idolu.

Istraživačka otkrića

To se Vrdoljaku izgleda nije dalo. Ono što je o Titu snimljeno za Titova života ne nadilazi Bulajića – to su sve službeni portreti u natprirodnoj veličini, pa Tonči Vrdoljak iz njih ne može sastaviti nikakvo “raskrinkavanje misterija” kada ti portreti nisu rađeni ni za što drugo nego upravo za njegovu proizvodnju, za postavljanje jednog hilijastičkog postamenta. I Bulajić i Vrdoljak napravili su portret realističan poput Davidovog Napoleona. Vrdoljak će, doduše, u narednim epizodama – gdje na red dolaze uprizorenja manje nevina od scena djetinjstva – pojačati kritički diskurs naspram Tita, ali možda ni to ne odveć, prema iskustvu “Crvenog i crnog”, jer Tito je roba, a ako Antun Vrdoljak nešto poštuje, onda su to robe i konjunkture. Uostalom, da nije njihov poznavatelj, zar bi mu netko dao tih deset i nešto milijuna kuna, ne raspitujući se za doseg serije?!

Doseg serije

Lončarušina poslovica koja govori o “vitru iz prkna” nabacuje nam, kao na volej, sličnu izreku koja odlično opisuje dosege Vrdoljakova “Tita”, “mita XX stoljeća”:

“Prdnula baba u mlinu, da pojača buku!”