Nostalgija i bijes
Iceage: You’re Nothing (Matador, 2013)
Danski sastav Iceage na sceni je osvanuo prije dvije godine, snimivši odličan album “New Brigade” – brigada je zbilja bila nova, pogotovo usporedimo li ih sa sličnim grupicama koje su bolje od njih prošle stoga što su bile medijski gurane do iznemoglosti. “New Brigade” najavio je potencijalno zanimljivu budućnost mladih momaka: na prvijencu su bili žestoki, brzi, neskloni zavlačenju, jednako kao što su bili i pomalo brzopleti, no nisu bili dosadni i nisu bili lažnjak.
Skandinavija nastavlja braniti europski obraz čak i kada ga uprska, kao što ga Iceage uprskaše svojim imbecilnim rasističarenjem, upotrijebivši u spotu ikonografiju Ku Klux Klana, pokazavši time da se još nisu otarasili pelena. Ipak, dok na britanskom otočju svako malo nekoga proglase budućnošću rock’n’rolla i iako je od punka prošla cijela vječnost, Iceage su uspjeli snimiti izvorni punk-album – barem se tako doima dok preslušavate njihov novi uradak “You’re Nothing”. Američku im je turneju organizirao Pitchfork i moglo se naslutiti kako će njihova karijera krenuti prema prostorima kojima se sada kreću. Točnije, da će se prostorima kojima se kreću početi kretati – suvereno. Malo je čudna njihova fascinacija ikonografijom rasističkih južnjačkih budaletina, ali ako na taj incident gledamo kao na budalaštinu za koju je odgovoran redatelj spota, Iceageu bi se možda moglo progledati kroz prste zbog mladosti.
Danci su imali dobru punkersku scenu, koja je bila plodno tlo za Iceage: No Hope For The Kids i Young Wasteners samo su dva primjera neobično žive scene – ako, dakako, na taj nekrofilni i autistični pristup stvarnosti gledamo kao na izvjesnu vrstu života na aparatima, kao na nostalgično putovanje u prošlost. Nostalgija i bijes su čudna kombinacija, pogotovo kada je bijes ovako naoštren i relativno upečatljivo odsviran. Malo je čudno čitati da zvuče starije nego što jesu: što bi to trebalo značiti, da tridesetogodišnjaci mogu u sebi imati ovoliko bubuljičastog bijesa, gnojavog gnjeva iz adolescentskih akni? Teško. Gnjev i iskustvo se prilično žestoko isključuju, gnjev kao podignuta pest zbog svega i svačega, naravno. Zvuk im je industrijaliziran, u priličnoj mjeri alijeniran, i nisu čudne usporedbe s ranim Joy Divisionom, onim s piratskih izdanja. No kakofonija albuma koji su sami producirali ne ide preko granice, ne razvija se i iz toga se može čuti da se radi o mladom bendu koji tek stječe iskustvo. Pitanje je hoće li slušateljima biti zanimljivi ne budu li bogatili teksturu, što je kod bazičnih grupa uvijek mač s dvije oštrice. Jer punkeri, osim što su bijesni, ne vole da se pametuje, tako da se svako povećavanje kvocijenta inteligencije često poistovjećuje s izdajom, osim ako niste Mark E. Smith (ali on je punk u sasvim drugom smislu od ovoga s kojim će se Iceage tek morati dokazivati).
Bit će zanimljivo saznati je li u njih pankerština tek strah od samoće ili nešto više, je li to socijalna ili neka druga kategorija. Jer nije dobro biti plemenski čovjek. Album je jako kratak za današnje uobičajene standarde, traje nekih dvadeset osam minuta i vrijedi ga čuti. Otresiti, odrješiti, ljutiti i otuđeni, što je vjerojatno opis većine ljudi koji vas okružuju, samo što ovi nisu narodnjak, nego nekakav jednostavni dvotaktni tvornički zvuk iz doba mladosti naših očeva, koji definira nekakav neodređeni bijes što se mora ići šljakati u tvornicu. Sindikati su u međuvremenu postali korumpirani i sada se ovi dečki, kao, šale da su desnica, ali su premladi i mrvicu tuplji, pa još ne kuže da se nitko ne smije. Ali to ne znači da nisu opasni.