Bolje išta nego ništa

Nakon pobjede na vinkovačkom Festivalu dokumentarnog rock filma, Ines Pletikos svoje je ostvarenje “Kako smo ušli u Europu: slučaj SexA” predstavila i u Zagrebu. Riječ je dakle o legendarnoj zagrebačkoj underground rock skupini iz 1980-ih i njihovoj neuspjeloj avanturi u Nizozemskoj početkom 1990-ih. SexA se nakon prve “art” faze raspala sredinom 1980-ih, da bi se krajem desetljeća ponovno sastala kao noise bend, snimila audio-kazetu “Veprovi u gradu” i promovirala je na legendarnom povratničkom koncertu u Galeriji SC 1989., koji potpisnik ovih redaka pamti kao jedan od najsublimnijih koncertnih trenutaka u svom životu.

Osebujan spoj urbane buke i ruralnog vokala stapao se u sirovu smjesu neopisive impresivnosti, osobito u najznamenitijim pjesmama “Pogon” i “Oči” (koje bi se mogle opisati kao nježne ljubavne skladbe izvedene na grub način), a vrhunac bend dosiže 1990. objavom jedinog vinilskog albuma “No Sleep ‘Till Pussy/Fuck Piction”, kad spomenutim ljubavnim uracima pridružuje briljantnu “Djevojčicu”, dok u naslovnoj pjesmi himnički slavi seksualnost ženskog bića.

Uglavnom, ako zanemarimo ranu ikonoklastičnu fazu Buldožera jer se odvijala uz mainstream podršku, SexA je najznačajniji bend u povijesti jugoslavenskog rock undergrounda, no iz filma Ines Pletikos to se teško može zaključiti. Naime, kao što naslov sugerira, nju nisu zanimali poetika i opus Sexe, smještanje u uži i širi rock kontekst, nego (metaforička) egzemplarnost benda za skorašnji ulazak Hrvatske u EU. Stoga u filmu SexA de facto počinje postojati tek s odlaskom u Amsterdam početkom rata, odnosno pogled autorice odgovara vanjskom, “kolonijalnom” pogledu.

Daleko najzanimljiviji trenuci uratka oni su kad gitarist Bic iznosi svoje razočaranje nizozemskom skvotersko-ljevičarskom scenom koja je bend ožigosala kao seksistički, zahvaljujući omotu singlice na kojem su se članovi sastava pojavili s fotomontiranim ženskim spolovilima, što je bilo u skladu s njihovim poigravanjem seksom i pornografijom. Afera je rezultirala zabranom nastupa u gotovo svim skvoterskim klubovima, što se u filmu pokušava objasniti nesporazumom zbog razlike kulturnih identiteta. Po toj bi logici ispalo da je Zagreb bio daleko liberalniji od Amsterdama (?!), no zapravo je riječ o onome što Bic ispravno naziva staljinizmom. Šteta je što autorica ne razrađuje taj intrigantan “sukob na ljevici” (članovi Sexe za život su zarađivali i kao radnici, Bic je prije gorkog nizozemskog iskustva očito gajio romantične iluzije o ljevici, osobito anarhistima), no to je samo jedna od mana njezina filma. Čitav njegov prvi dio “eksperimentalno” je montiran, sastavljen od niza kratkih fragmenata raznovrsnog porijekla, čime se valjda htjela postići kongenijalnost s poetikom benda, no završilo se u pretencioznoj konfuziji. Djelomično je sporan i izbor protagonista – pjevač Nik i gitarist Bic kao ključna kreativna osovina Sexe nužni su “junaci”, ali zašto se taj status dodjeljuje i Bicovoj bivšoj djevojci, za koju će neupućeni tek na odjavnoj špici shvatiti tko je? Uz to Nik u cijelom filmu doslovno ne može povezati dvije riječi u suvislu cjelinu, a kamoli sastaviti rečenicu, pa kao jedini relevantan protagonist ostaje solidno artikulirani Bic, kojeg se, s obzirom na insuficijentnost odnosno irelevantnost ostalo dvoje glavnih likova, trebalo više koristiti.

“Kako smo ušli u Europu: slučaj SexA” ostao je tako neiskorištena prilika za znatno razrađeniji i potentniji ostvaraj, no za razliku od Bica koji kaže da je ponekad bolje ništa nego išta, zaključit ćemo da je o Sexi bolje dobiti ikakav nego nikakav film.