Bezimeni logori smrti
Mnoštvo je sličnosti između nacističkih i sovjetskih logora: od milijuna ubijenih, paralelnog postojanja oba sustava, privođenja ljudi ne zbog onoga što su učinili već onoga što jesu, dugog procesa dehumanizacije “neprijatelja”, pa do sitnih ali neobičnih podudarnosti, poput natpisa “Rad oslobađa”, koji je stajao i na ulazu u Auschwitz (“Arbeit Macht Frei”) i na otoku Solovetski (“Preko rada do slobode!”), originalnom logoru sustava Gulag (kratice za Glavnoe Upravlenie Lagerei).
I Staljin i Hitler znali su za postojanje suparničkih logora. I jedan i drugi su preko bodljikave žice gledali u susjedov logor, baš kao što su se i jedan i drugi totalitarizam ogledali u vlastitim logorima. No postojale su i bitne razlike između dva sustava logora, kao što to u knjizi “Gulag: A History” navodi kolumnistica i novinarka Washington Posta Anne Applebaum. Prvo, primarna uloga sovjetskih logora bila je ekonomska, za razliku od proizvodnje smrti kao primarnog cilja nacističkih logora uništenja. Drugo, definicija “neprijatelja” u SSSR-u bila je mnogo skliskija od definicije “neprijatelja” u Trećem Reichu gdje niti jedan Židov nije mogao izbjeći svoj status, niti očekivati ništa osim smrti. U Gulagu je postojala neka vrst “vertikalne protočnosti”, nespojive s naci-logorima: česte su bile iznenadne i masovne amnestije, zarobljenici su mogli postati čuvari, a zapovjednici logora zarobljenici.
Koba Grozni
U vrijeme velikih čistki 1937/38. u logorima je završio i šef tajne policije Genrik Jagoda, a onda i njegov progonitelj i nasljednik Nikolaj Ježov. S druge strane, Naftaly Frenkel, najznačajniji administrator Gulaga, karijeru je započeo kao zatočenik. Rođen u današnjem Izraelu, u SSSR-u je uhapšen kao trgovac i špekulant. Po dolasku u logor Frenkel je u “kutiju za žalbe” ubacio pismo s prijedlogom za reorganizaciju logora (s idejom da oni koji više rade dobivaju i veća sljedovanja hrane, kako bi se među logorašima izvršila “prirodna selekcija”) i time započeo svoj streloviti uspon u kraljevstvu Gulaga, nespojiv s praksom naci-logora.
Napokon, treća razlika između nacističkih i staljinističkih logora možda je i u tome što su Hitlerovi logori utisnuti u kolektivnu memoriju suvremenog Zapada, i uopće svijeta, dok Staljinovi logori kao da pomalo izmiču povijesnoj memoriji. O Gulagu su napisane cijele biblioteke. Čitava jedna književnost, “1001 bajka iz polarne noći” proizašla je iz njegovog iskustva: od Solženjicina, Vasilija Grossmana, Evgenije Ginzburg, Leva Razgona, Varlama Šalamova, Ane Larine, Anatolija Žigulina, Dmitrija Lihačeva, do našega Karla Štajnera… Ali Staljinovi logori kao da i dalje nemaju svoje ime. O tome je u svojoj knjizi “Koba Grozni” pisao Martin Amis, optužujući zapadnu ljevicu za nepokazivanje interesa prema staljinističkim logorima, a na jedan odmjereniji način njegovu tezu impostira i Anne Applebaum.
Zaboravljena prošlost
Prosječni zapadnjak zna za Auschwitz, Treblinku, Buchenwald, Sachsenhausen, Dachau… Ali imena nekog od stotina i tisuća Gulagovih logora u pravilu su mu nepoznata. Postavite sami sebi to pitanje. Logori Vorkute, Norilska, Kolime, državno-robovlasnički kompleksi Steplaga, Gorlaga, Rechlaga ili Minlaga, Gulagove prijestolnice poput Arhangelska ili Magadana, ili slavno ime Kengira, kazahstanskog logora u kojem su se zatočenici pobunili, otjerali čuvare i 40 dana branili svoju slobodu, na Zapadu kao da ne znače ništa. Staljinovi logori predstavljaju ne-mjesta, i teško da bi se mogli pojaviti čak i kao milijunsko pitanje u tv-kvizu. Štoviše, nakon velikog vala memoaristike koji je slijedio Hruščovljev obračun sa staljinizmom, i u samoj Rusiji (kojom danas upravlja bivši KGB-ovac) kao da se pokušava zaboraviti prošlost.
A prošlost je poput golemog nosoroga zaključanog u malenu ostavu. Prema procjeni Anne Applebaum, kroz sustav Gulaga prošlo je 27,8 milijuna ljudi, uključujući tu i ratne zarobljenike, i deportirane kulake, i čitave nacionalne zajednice. Procjenu umrlih nemoguće je postaviti, no broj žrtava, kako u logorima tako i u drugim Staljinovim masovnim umorstvima, kreće se od deset pa čak do dvadeset milijuna (procjena francuskih autora “Crne knjige komunizma”).
Današnji, historiografski, Gulag ne postoji zato da bi optuživao bilo staru, bilo novu ljevicu. “Povijest Gulaga” Anne Applebaum nije napisala niti iz tog razloga, niti stoga “da se više nikada ne dogodi”, kako kaže prigodni kliše, već zato što će se “gotovo sigurno ponovo dogoditi”: u ovoj ili onoj formi, na ovom ili onom mjestu, prije ili kasnije… Unatoč svemu, to je i najpotresnija istina “Povijesti Gulaga”.