Nema “desničarstva” u Hrvatskoj, niti ga je ikada bilo, a koje ne bi završilo u golom antisemitizmu i antisrpstvu, dakle, u prostom USTAŠLUKU, pa čemu onda uopće zazivati neku “makar i deklarativno desničarsku političku opciju”?
HHO su napustili i Branimir Pofuk, Krešimir Dolenčić i Dražen Lalić.
Nedolazak Borisa Tadića na inauguraciju Ive Josipovića krajnji je finale odnosa nekadašnjih političkih prijatelja Mesića i Tadića, koji su se svojedobno nadopunjavali u dobrim inicijativama
Zašto se Merčep, Bandić i Mamić, da nabrojimo samo neke inače toliko prisne s narodom, u svom javnom govoru distanciraju od sebe, glavom bez obzira bježeći iz prvog u treće lice jednine?
Doslovan prijevod riječi koncentracijski doista jest sabirni, međutim doslovnost prijevoda u ovom slučaju ima ulogu nedozvoljenog eufemiziranja
Srbi u Hrvatskoj imaju bolju regulativu, sređeniju državu u kojoj žive, državu matičnog naroda koja ima razvijenu politiku pomoći i snažniju intelektualnu elitu…
Gradonačelnik je nedavno izjavio da neće pomoći našem radiju i to objasnio poštivanjem nezavisnosti medija i novinarstva. Kao, ne želi biti prozvan za interveniranje i vršenje utjecaja na ovaj medij.
Dok je remetinečki pretis-lonac puštao paru, Hrvatska je konačno dobila i prvog predsjednika koji nikad nije “disao prosejani vazduh”, kako je zatvaranje opisivao stari dobri Wyatt Earp.
Nedeljko Šušnjar radi na odjelu montaže motora i generatora u “Končaru” na zagrebačkoj Trešnjevci, u smjeni od sedam do 15 sati
Dobrica Ćosić, mitopolit Amfilohije, Matija Bećković, Vasilije Krestić, Momo Kapor, Emir Kusturica i Brana Crnčević samo su neki od potpisnika proglasa protiv ulaska Srbije u NATO.
S obzirom na to da ne priznaje Kosovo, Srbija izdvaja goleme svote novca za dislocirane kosovske općinske uprave, smještene u Srbiji ili na samom Kosovu.
Pokazuje se da racionalnost individua i njihovog ponašanja u svakodnevici brzo dovodi do neracionalnosti društva u cjelini.
Kolonisti su u vagone ukrcavani po srodničkim lozama, susjedstvu, kumstvu ili prijateljstvu. Tako bi se u jednom vagonu našlo između 30 i 35 osoba.
Mislio sam da čovek treba da ima neku vrstu imidža elegantly wasted umetnika. Mislim da je bilo normalno proći kroz sve to – mnogo sam prijatelja izgubio u ratovima sa raznim drogama.
Kakav god život netko vodio, “svakom dođe smrtna vura”, ali barem u tom životu i toj smrti čovjek može izabrati dostojanstvo, kao što je to izabrao veliki umjetnik Ante Babaja
Spoj suvremene tragične priče i metafizičkih pitanja stavlja “Alabamu” u sam vrh dramskog pisma kakvo trenutno imamo u Hrvatskoj.
Festival “Pesničenje” je poetska platforma za glas “druge strane”, koja je nas u Škartu oduvek izazivala. “Oblikovani” na Arhitektonskom fakultetu, sve vreme zavirujemo u tuđa dvorišta.
Dok ležim na traumi, dajem sebi riječ da više nikada neću kupovati sat s olovnim kazaljkama. Nekad sam pisao da postoji bezbroj načina da vrijeme prođe, a niti jedan da se zaustavi.
Ne govorim o broju mrtvih, govorim o tome da su Srbi iz Hrvatske najveće žrtve kao jedan korpus, jer su se povlačili zajedno s vojskom i u Hrvatskoj ostavili sve što su imali. Milošević se nije bunio kad su odlazili. Zašto?
Mi u HDZ-u zalažemo se za politički kontroliranu javnu televiziju, ali istodobno obavještavamo javnost da se za to zalažemo. Javnost ima pravo znati za negativne pojave…
Svatko tko ima novac može imati svoju privatnu vojsku. Podatak da zaštitarska tvrtka “Sokol Marić” broji članova gotovo koliko i čitava Hrvatska vojska sve govori.