Ovdašnja široka publika dječja kazališta najčešće doživljava kao zone nečega naivnog i infantilnog; kao da se djecu – poturajući im pod nos princeze, zle vještice i junaka na bijelom konju – otpočetka nastoji držati podalje od realnog života. Takva crno-bijela tehnika, puna iluzija, dobar je put da im se i kasnije, kad odrastu, lako mogu […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Predstava govori o tome da između nekritičke nostalgije i gole mržnje postoji još nešto: iskreni pogled unazad, u vlastiti život u konkretnom prostoru i vremenu kojeg više nema
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Mnoge hrvatske priče zvuče kao da dolaze iz humoreski Iljfa i Petrova, ali nedostaje volja kazališta da se upuste u takve projekte. Pomislite samo kako bi bilo lijepo na pozornici Mucalovog i Kerumovog HNK-a vidjeti Matišićeve “Anđele Babilona”, bila bi to doista prvorazredna satira
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Kolumbijski polaznici seminara o društvenom aktivizmu u kazalištu nisu toliko pitali o pojavi nacionalizma u Jugoslaviji koliko o onome što danas na našim prostorima više nitko ne pita – zašto je propao socijalizam?
Nastavite čitati...
Next post
Previous post