Članci tagirani s ‘Popu pop’
Firewater: “International Orange!” (Bloodshot Records, 2012) Kada su The Clash snimili “Sandinista”, punk čistunci se još nisu bili odljutili radi uporabe klavira na prethodnom albumu grupe. Tako da su se još neko vrijeme mogli nastaviti ljutiti. Bilo je to takvo nadrastanje punk-programa baze kakvu tada nijedan od prvoboračkih punk sastava nije mogao ni sanjati. World […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Dinosaur Jr.: “I Bet on Sky” (Jagjaguwar, 2012) Barlow i J Mascis nisu razgovarali petnaest godina. Kada je Barlow pokrenuo Sebadoh, otpjevao je svoje na temu bivšeg drugara. Pjesma se zvala “Freed Pig”. Kratko kao Kentucky Fried Chicken i jednako reš-pečeno izdanje dojmova o prijatelju koji je odlučio postati kreten. I onda su se Dinosaur […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Rebel Star: “Rebel Star” (Dancing Bear, 2012) Milan Glavaški živi u mjestu udaljenom desetak kilometara od Budimpešte, Sent Andreji gdje, po riječima ovog zanimljivog autora, ima više od sedamdeset umjetničkih kolonija. Blizina velegrada vjerojatno baca dobar bljesak na ovo mjestašce, a izdvojenost od tipične metropolitanske gužve garantira mir potreban za ozbiljan rad. Glavaški i njegova […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Mouse on Mars: “Parastrophic” (Monkeytown, 2012) Čudan su put prevalili Mouse on Mars: u osamnaest godina postojanja snimali su u nekakvom pravilnom omjeru dopadljive i naporne albume te pritom stjecali onaj turbo-neodređeni kultni status, kakav obično pripisujemo piscima koje nitko ne čita i redateljima izgovaranje čijeg imena vam iz nepoznata razloga podiže cijenu u društvu […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Band of Horses: “Mirage Rock” (Columbia, 2012) Četvrti album bradonja iz Seattlea, grupe Band of Horses koja je karijeru započela odličnim albumom “Everything All the Time” i nastavila nešto slabijima “Cease to Begin” i “Infinite Arms”, zadržava se u okvirima “nešto slabijeg ali prihvatljivog”. Sličnu glazbu poput ove koju rade Band of Horses godinama je […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Bob Dylan: “Tempest” (Columbia, 2012) Album se zove kao posljednji komad Williama Shakespearea, iako šekspirolozi tvrde da mu je zadnji bio “Henrik VIII”; no, u pučkoj je predaji dobro zvučalo da mu oproštaj od scene bude “Oluja”, u kojoj se mag oprašta od duhova i gdje smo “tek tvar od koje su građeni snovi”. Čovjek […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Saint Etienne: “Words and Music” (Universal Music, 2012) Saint Etienne koncem rujna dolaze u Zagreb, što je možda najzanimljivija koncertna atrakcija ove jeseni, radi se o jednom od malih velikih bendova, o sastavu koji od svojih estetski čistih electro-pop albuma s početka karijere pa do radova objavljivanih u proteklom desetljeću polako “raste”, otvarajući se sve […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
El-P: “Cancer 4 Cure” (Fat Possum, 2012) Fat Possum je diskografska kuća koja je sredinom devedesetih objavila albume R. L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha na kojima je bilo moguće osjetiti snagu kakvu je, možda, svojoj publici po svadbama isporučivao Charlie Patton tridesetih godina prošloga stoljeća. Burnsideovi albumi otvorili su blues mlađoj publici, njegova suradnja s […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Fiona Apple: The Idler Wheel… (Clean State, 2012) Zeznuti tonovi, bas koji šepa iza pjesme umjesto da drži ritam, bubnjar koji prati basistu na kojeg se ne možeš osloniti – to je najbliži opis glazbe Fione Apple. Jazz koji nije tehnički moćan kao svirka pravih džezera, tuga koja nema veze s blues baladama, harmonije koje […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Ako je prvi album Marcosa Ortege-Lorna, “Nothing Else” bio elektronika filovana melodijama, gdje se tjeskobu moglo čuti tek povremeno, “Ask The Dust” gotovo stalno nudi klaustrofobiju i izopćenost. Album je naslovljen kao i roman Johna Fantea, objavljenog i u nas. Glavni lik tavori u hotelskoj sobi i sanja o pisanju remek djela, njegov se život […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Frank Ocean: “Channel Orange” (Def Jam, 2012.) Frank Ocean ima 24 godine i radio je pjesme za Justina Biebera, Beyonce, Johna Legenda. Dolazi iz vrlo nabrijane skupine Odd Future, na zlu glasu po ženomrzačkim i homofobnim tekstovima. I onda se ispostavi da je Frank gay. Što je presedan za scenu, pogotovo imamo li u vidu […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Worm Ouroboros: “Come the Thaw” (Profound Lore, 2012) Jessica Way imala je oca koji je volio pisca Erica Rückera Eddisona, po čijem je romanu “The Worm Ouroboros” nazvala neobičan band u kojem su, osim nje na gitari i za mikrofonom, bubnjar Aesop Dekker, koji je radio s Agalloch, te basistica Lorriane Rath, koja također pjevuši. […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Richard Hawley: “Standing at the Sky’s Edge” (Parlophone/Dallas Records, 2012) Hawley se, kao toliki junaci poštene radničke klase, najviše grozi mogućnosti da i sam ne završi za upravljačem bagera: raditi pjesme o krampanju još i može, ali sam zakrampati – o, kako bi to grozno bilo… Što je pošten pristup pejorativnom tretmanu publike, ali ako […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Patti Smith: “Banga” (Columbia, 2012) Zašto je Patti Smith svoj novi album nazvala po psu iz romana “Majstor i Margarita”, ljubimcu Poncija Pilata, jedinom živom biću na koje je prokurator Judeje znao pomisliti s nježnošću i prisnošću? Čovjek koji je oprao ruke od znate već čega i njegov pas? U kakvom li je to odnosu […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Neil Young & Crazy Horse: “Americana” (Reprise, 2012) Neil Young je nakon albuma “Greendale” iz 2003. ponovno okupio prateći band Crazy Horse i ušao u projekt koji bismo prije pripisali Ladaricama nego poglavici Ludih Konja. Na “Americani” Young obrađuje prastare američke napjeve, koji datiraju tamo negdje od 1800. pa sve do “God Save the Queen” […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Bruce Springsteen: Wrecking Ball (Columbia, 2012) Dave Marsh je u biografiji ‘Dva srca’ opisao Springsteenov perfekcionizam prilikom snimanja albuma, što je mnoge iznenadilo jer se radi o izvrsnoj ho-ruk glazbi, himnama radničke klase, za koje je mnogi Bossov fan mislio kako su nastale spontano. No nema takve spontanosti. U jednoj knjizi John Cowper Powys piše […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Jack White: “Blunderbuss” (XL Recordings, 2012) Jack White je jako vrijedan glazbenik. The White Stripes, Reconteurs, Death Weather, produciranje, skladanje filmske glazbe: gotovo i nema gdje ga nema, kao malo koga od suvremenih svirača popularnih nota. Još od The White Stripes, White se postavio neobično aktivno prema baštini, poglavito onoj Jimmyja Pagea iz Zeppelina koji […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Edo Maajka: “Štrajk mozga” (Menart, 2012) Ako ništa drugo, Edo Maajka nije počeo raditi albume koji zvuče kao da će u budućnosti pjesme pjevati na Splitskom festivalu; buni se po šabloni, ali i dalje ne nagovještava da se bliži dan kada će neprimjetno promijeniti strane barikada i na onoj drugoj svojim šalama zabavljati policajce s […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Mark Lanegan Band: “Blues Funeral” (4ad, 2012) Lanegan od 2004. nije napravio solo-album, a i kod ovoga se ogradio onim “band” u dodatku. Zadnja svirka koju je samostalno potpisao bio je “Bubblegum”, pa je “Blues Funeral” tek sedmi njegov album. Bio je prije pet godina u Zagrebu s Dullijem, koji gostuje na ovom albumu, kao […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Paul Weller: “Sonik Kicks” (Islands, 2012) Jedna je stvar sigurna: još od The Jam, Weller je imao “koncept”. U novovalno je doba njegov sastav izgledao kao da je na scenu dolutao iz šezdesetih, iz vremena modsa: samo što su to bili čudni ulični dečki, momci čija je ulica izgledala više kao scenografija nego kao stvarnost, […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Anais Mitchell: “Young Man in America” (Wilderland Records, 2012) “Young Man in America” je šesti album kantautorice Anais Mitchell, čija se putanja mahom odvija izvan recepcijske žiže, što je neobično. Jer, riječ je o izvrsnoj autorici, čiji je “Hadestown” iz 2010. jedan od najzanimljivijih albuma u posljednjih nekoliko godina. Taj je konceptualni album o Orfeju […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Andrew Bird: “Break It Yourself” (Mom+Pop, 2012) Andrew Bird svira miks swinga, jazza, worlda i folka, i to nekog gypsy folka, no ne ovu našu razvaljenu svatovsku inačicu: kod nas je ona sinonimna s romskim štihom, iako je glazbeno taj osjećaj puno širi od pukog svatovca. Bird albume snima još od 1996., školovani je violinist, […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
The Menzingers: “On the Impossible Past” (Epitaph, 2012) Miljkovićevo obećanje da će poeziju svi pisati obistinilo se u rock glazbi i, putem piraterije, proširilo do diskofilije, tako da danas kolekciju ne da imaju svi, što zvuči lijepo, nego je ima svatko. The Menzingers su iz Pennsylvanije, mjestašca po imenu Scranton, a pojavili su se prije […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Crippled Black Phoenix: “(Mankind) The Crafty Ape” (Mascot, 2012) Crippled Black Phoenix obično su okarakterizirani sumnjivim i ozloglašenim atributom supergrupe: u njoj sviraju članovi nekoliko relativno poznatih sastava, a i skloni su eksperimentiranju, da se blago izrazimo. Kroz grupu su prošetali članovi žanrovski raznorodnih matičnih im bendova, kao Dominic Aitchison iz Mogwaia, Justin Greaves iz […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Leonard Cohen: “Old Ideas” (Columbia, 2012) Cohen je pod imenom Jikan, što znači “onaj koji donosi tišinu”, boravio u zen-samostanu 1994/1995. Na albumima tišinu donosi još od 1967., kada je snimio svoj prvijenac. Osim glazbom, Cohen se bavio se i pisanjem romana, no ni približno tako zadovoljavajuće kao svojim mrmorenjem stihova na šturu glazbenu podlogu. […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Lambchop: “Mr. M” (City Slang/Merge, 2012) Album počinje kratkim orkestralnim uvodom, koji kao da je rađen za bajku u kojoj bi se lako mogle dogoditi stvari koje iskaču iz granica žanra. Sve se njiše između pafaste bajkovitosti i horora na horizontu. Strava se još nije spustila s okolnih brda u ulice, ali je tu negdje. […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Why Stakla: “Ilirsko bistro” (Guranje s litice, 2012) ACTA ne štiti izvođače nego službenike, menadžere, onu golemu bulumentu, veliki stroj koji uopće ne bi opstao da CD-i i DVD-i nisu ovako užasno skupi. Sada imamo zanimljiv slučaj: Štulić tužbom od Croatia Recordsa traži 25 milijuna eura, uzeo je američkog odvjetnika i tu bi moglo biti […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Calexico: “Selections From Road Atlas” (Touch and Go/Quarterstick, 2011) Calexico su, kao malo koji sastav, sposobni stvoriti oniričku i filmsku atmosferu, no to je takav specifični soundtrack koji postoji samo u vašoj glavi, nastao od krhotina filmova koje ste voljeli, od letećih vizualnih objekata vaše svijesti: svih onih Kubrickovih lutanja prostranstvima svemira i ludila ili […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Richmond Fontaine: “The High Country” (Decor Records, 2011) Richmond Fontaine alias Willy Vlautin napisao je nekoliko knjiga i pridružio se gornjem domu glazbenika s literarnim ambicijama. Ako vam je dobro ono što pišu Leonard Cohen i Patti Smith, mogli biste uživati i u Willyjevim proznim perpetuacijama. Blago neprilagođeni likovi, s umjerenom i simpatičnom iščašenošću, uvijek […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Eleanor Friedberger: “Last Summer” (Merge, 2011) Eleanor Friedberger pjevala je u The Fiery Furnaces, a “Last Summer” njen je prvi solo-album. The Fiery Furnaces su sredinom prošlog desetljeća nakratko protutnjali scenom, bend koji je više obećavao nego što je dao, tako da je zanimljivo vidjeti što je napravila sama Eleanor, koja je s bratom radila […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Damir Avdić: “Mein Kapital” (Kapital Records, 2011) Avdića je teško igdje smjestiti, kao što njegovu poetiku nije moguće zamisliti bez današnjih internetskih okolnosti – što je valjda dokaz da je čovjek prava stvar, to njegovo kloparanje uz vrijeme u kojemu živi, to iskorištavanje mogućnosti toga vremena. Takvih individualaca ima po koncertima malih bendova i nije […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
The Horrors: “Skying” (XL, 2011) Jedno od najstrašnijih poglavlja popularne glazbe je novi romantizam, koji je harao planetom nekoliko sezona početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Na naslovnicama su se odjednom našli bendovi kao Ultravox, Spandau Ballet i Duran Duran, što je bio nemali šok za uho stasalo na Clashu i Televisionu. Pretjerano stiliziranje i onaj […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Fucked Up: “David Comes to Life” (Matador, 2011) Eksperiment i konceptuala nisu strani punku. Larry Fitzmaurice u “Pitchforku” piše o albumima “Double Nickels on the Dime”, “Zen Arcade”, “Sandinista” i “The Shape of Punk to Come” kao dokazima da su i elementarno labavo konstituirani umovi punkera sposobni držati se unaprijed dogovorenih okvira. Punk nije uvijek […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
EMA je Erika M. Anderson, prije je radila u triju Gowns i to je, ako se može vjerovati svjedocima, bila narko-koma. Erika je jako, jako puno brijala sa svojim tadašnjim dečkom po imenu Ezra Buchla. I onda je zbrisala. Pobjegla je, kako se to obično kaže, od vraga, ali su tragovi tog vragovanja ostali u […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Tom Waits: “Bad As Me” (ANTI-Records, 2011) Tom Waits je zarana ovdje dobio prvi prijevod: “Džokej pun burbona” (1990, Gradina, Niš), objavljena je i Jacobsova prilično dubiozna biografija krcata faktografskim netočnostima i krivim povezivanjem ovoga fascinantnog autora s grupama poput Fleetwood Maca, i to onih kasnijih Fleetwooda, bez Petera Greena i Jeremyja Spencera. Gledali smo […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Real Estate: “Days” (Domino, 2011) Real Estate je bend iz New Jerseyja, “Days” je njihov drugi album, a zvuče kao da su nastali na razvalinama glazbe koju se od vremena Grama Parsonsa naziva cosmic american music. Grupa je sastavljena od članova koji sviraju i u Titusu Andronicusu te Ducktailsu, no ovdje nema sindikalno-laburističke pržione Andronicusa […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Coldplay: Mylo Xyloto (Parlophone, 2011) Nikad se nisam prestao čuditi označivanjima Coldplaya kao alt-rock banda. Klasifikacije su i inače koma, ali kad ulete u ovako komercijalno jake vode onda su koma nad komama. Alternativa čemu? Shakiri? Bono Voxu? Ili su i U2 alternativni band? Osobno sam – bilo je takvih perioda – kada bih za […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Goran Bare & Majke: “Teške boje” (Croatia Records, 2011) Kako je to gadno izgledalo kada se Bare počeo kretati prema countryju: u jednom je trenutku karijere posegnuo, kako bi to rekao Zlatko Gall, za “pjesmaricama” tipova poput Stevea Earlea, i to u isto vrijeme kada je za tom kajdankom posegnuo rocker i boksač kalibra Borisa […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Trap Them: “Darker Handcraft” (Prosthetic, 2011) Trap Them su već prošlim albumom nagovijestili da bi se mogli naći u prvom ešalonu vrlo široko shvaćenog hardcorea. I “Filth Rations” (2010), pa čak i “Seizures in Barren Praise” (2008) odlikovala je komunikativnost kakvu obično ne vežemo uz grupe čiji je izričaj namijenjen strogo posvećenim sljedbenicima kulta nabijačine […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
St. Vincent: “Strange Mercy” (4AD, 2011) Ivo Watts-Russell i Peter Kent su prije više od tri desetljeća posudili 2.000 funti i objavili Bauhaus. Potpis ove diskografske kuće imali su na svojim albumima i Pixies, a danas izdaju albume grupa The National, TV On The Radio, Deerhunter. Za njih snima i Annie Erin Clark, koja je […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Dropkick Murphys: “Going Out In Style” (Born And Bred, 2011) U seriji “Žica” (“The Wire”) umrlog policajca kolege ispraćaju u pubu uz zvuke irskih narodnjaka. Mrtvaca polože na biljarski stol, stanu u krug i udaraju po žestici. Ispred puba, na uglu, izbace višak i vrate se nazad, po još prebacivanja alkoholne norme. Ma koliko piće […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Victims: “A Dissident” (Deatwish, 2011) Švedski hardcore band Victims dosad je snimio barem tri antologijska albuma žanra: “Divide and Conquer” (2006), “Killer” (2008) i ovogodišnji “A Dissident”. Šveđani su se na sceni pojavili kada se izvorni hardcore ispuhao, kada se prvi veliki val već bio razbio o obalu. Grupa je osnovana 1997. i vrlo brzo, […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Danny Brown: “XXX” (Fool’s Gold, 2011) Čak i netko tko hip-hop scenu prati sporadično, mogao je posljednjih desetak godina zapamtiti nekoliko imena, odnosno nekoliko fascinantnih albuma: EL-P i “Fantastic Damage”, Cannibal Ox i “Cold Vein”, Jay-Z i “Blueprint” – svi odreda snimljeni prije dosta godina, kao da je hip-hop u međuvremenu izgubio sposobnost da svoje […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Disciplin A Kitschme: “Uf” (Exit / Croatia Records, 2011.) Koja je car i tu se nema što posebno dodati ni oduzeti. Kada je pisao o novogodišnjem koncertnom Hendrixovu albumu, zabilježio je kako se po toj ploči ljudi prepoznaju kao albino u sredini “normalne”, prosječne pigmentacije. Istu su kohezivnost imali njegovi albumi. Slušati Koju značilo je […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Mašinko & Fraktura mozga – Frakturko Split EP (Selfreleased 2011.) Od svih žanrova popularne glazbe ovaj “pokret” jedini preživljava isključivo u prezentu. Mašinko i Fraktura mozga su za ovaj EP udružili snage i ponudili svoju verziju sadašnjosti, miksanu sa sjećanjima na vlastite početke. Taman kad pomisliš da su krenuli u hippie vode, oni te razvale […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
TBF: “Pistaccio Metallic” (Dallas Records, 2011) Mislio sam da sam ja blijed, a onda sam vidio ostale, kaže u jednom romanu Mike Hammer. Domaća pop-scena lako je provjerljiva tijekom Porina i svatko iole normalniji zna o čemu se tu radi, kakva je to velika nužda kroz gusto granje. U zemlji koja se pobrinula obesmisliti svaki […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Buffalo Tom: “Skins” (Scrawny, 2011) Buffalo Tom su devedesetih, stjecajem raznih okolnosti, ispali nešto kao suputnici bostonske indie-scene (i, uostalom, indie-scene općenito). Nikada nisu po slušanosti i statusu dosegli Pixiese ili Galaxie 500, no bili su dovoljno velike face da se njihove albume redovito nabavlja i pažljivo preslušava. Odonda je dosta rijeke proteklo ispod mosta […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Arctic Monkeys: “Suck It And See” (Domino, 2011) Šefildski Arctic Monkeys su, kao i većina britanskih sastava, od strane epilepsiji sklone britanske kritike prije nekoliko godina bili proglašeni maltene bogovima. Britanska pop-scena ima ih više nego Indija, jedino što su otočka božanstva kratkovječnija; dosta je da se pojavi sljedeće ime za koje se predviđa da […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Šef grupe i čovjek zaslužan za gotovo sve što povezujemo s The Mountain Goats je John Darnielle, za kojeg se teško odlučiti je li običan ili neobičan. Antikorporacijski je nastrojen, obožava death metal, Phila Lynotta iz Thin Lizzy, ali voli i Daniela Johnstona, dočim je u pjesme u stanju – i to počesto na konceptualnim […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Radiohead: “The King of Limbs” (Self-released, 2011) Terminom progresivnog rocka prije se plašilo djecu, što je palilo kao opaska u HBO-ovoj seriji “Game of Thrones” da zima dolazi. Vjerojatno nigdje rock nije toliko isfrustriran kao u skladbama Genesisa, Yesa i Emerson, Lake & Palmera. Nick Hornby dobro kaže da mu nema ništa gore od rockera […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Low: “C’Mon” (Sub Pop, 2011) Pojmom slowcorea opisivana je glazba tako različitih sastava kao što su American Music Club, Codeine, Galaxie 500, no nitko nije bio tako beznadno osamljen i spor, tako temeljito napušten u svemiru kao Low. Čak i kada bi obrađivali radove drugih autora, kao da su u vene tih pjesama ubrizgali nekakav […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Danbert Nobacon & The Bad Things: “Woebegone” (Verbal Burlesque Records, 2010) Danbert Nobacon rodio se 1962. kao Nigel Hunter, svira klavijature u rock-blues-folk-world combu Chumbawambi, a album “Woebegone” izašao je koncem prošle godine i možda su ga stoga mimoišli bolji plasmani na većini top lista najzanimljivijih ili najboljih albuma. Što reći za ovakav autorski pristup? […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Lucinda Williams: “Blessed” (Lost Highway, 2011) Prije nekoliko godina, u povodu nekog Lucindinog albuma, Žikica Simić je citirao Michela Houellebecqa i rečenicu iz njegova prvog romana “Širenje područja borbe” (koja je – sic! – nestala u hrvatskom prijevodu): “Kurac je lako odseći, ali kako zaboraviti da je pička prazna?” Album “Blessed” korespondira tematikom i kantautoričinom […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Marinada: “Ultramarinada” (Slušaj najglasnije, 2010) Kada se John Huston razvodio od pete žene – a peti je put, po vlastitim riječima, bio u braku s krokodilom – najveća mu je briga bila da ne ostane bez svoje kolekcije predkolumbovske umjetnosti, one koju povjesničari umjetnosti obično nazivaju primitivnom. Pogledate li, međutim, radove prvih Amerikanaca, mogli biste […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Mogwai: “Hardcore Will Never Die, But You Will” (Rock Action/Sub Pop, 2011) Post-rock me uvijek asocirao na melankoliju. Dobro piše Sinan Gudžević kada kaže da je to bolest, da je teška i da može biti smrtonosna. Gudžević dalje navodi kako melankoliju prvo bilježi medicina, pa filozofija, potom je preuzima proza, a tek na kraju ulazi […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Jeff Feuerzeig je 2006. režirao film “The Devil and Daniel Johnston”, u kojemu prati životnu i glazbenu putanju Daniela Johnstona od djetinjstva do ovih suvremenih dana. Stvar je zanimljiva i stoga jer je sam protagonist dokumentarca mentalno prestao rasti s četiri-pet godina, tako da je on intelektualno i emocionalno statičan, dok se oko njega roje psiholozi, […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
U mađarskom filmu “Delta” Kornéla Mundruczóa, koji se događa negdje u zabiti koja ima tek gostionicu a ljudi su rasuti po salašima, brat i sestra stupaju u ljubavnu vezu: atmosfera i karakteri su prigušeni, priroda predivna (ako znate uživati u ljepoti jednoličnosti, bila ona ravničarska ili dugi kadar Bele Tarra), a brat i sestra dvojac […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Isobel Campbell pjevala je u jednom od najboljih pop sastava uopće, moćnima Belle & Sebastian, Mark Lanegan predvodio je Screaming Trees, a od momenata vrijednih pamćenja iz njegova burna, brojnim ovisnostima obilježena života, svakako je zanimljiva suradnja s Queens of the Stone Age. Lanegan je prije nekoliko godina gostovao u metropoli, u Pauku, s Gregom […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Giant Sand: “Blurry Blue Mountain” (Fire UK, 2010) Howe Gelb ove godine slavi 25 godina diskografskog rada. Koncem devedesetih i najvjerniji fanovi Giant Sanda, njegova matična benda, pobojali su se da će ova institucija nezavisna glazbenog djelovanja postati fancy na način na koji su fancy postali Buena Vista Social Club. Sjećam se da smo jedni […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
SexA, jao kada je to bilo?! Jedan od bendova koji je imao jaku autsajdersku podršku, fanove koji su bili spremni sebi rezati vene, a uši svima koji nemaju sluha za nazubljenu, ćoškastu svirku njihovih ljubimaca, ponovno se, kao i početkom devedesetih s albumom “Lajanje na zvijezde” (s omotom koji je, kao i ostale omote albuma […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Ako mu je zbilja namjera nervirati stare fanove, kako je izjavio Nick Cave, koji je hrvatske novinare prije nekoliko godina dobro ispljuvao okarakteriziravši ih kao kretene (iako posljednjih godina ni sam nije puno bolji!), onda je ovo što radi s Grindermanom prava stvar. Jer, iskreno, koliko god bio žestok, Cave u ovoj varijanti post-punk/noise/psihodelija sounda […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Neil Young: “Le Noise” (Reprise, 2010.) Daniel Lanois producirao je u posljednja dva desetljeća nekoliko ključnih albuma Boba Dylana i svatko tko ih je čuo zna kako Lanois radi: on u zvuku isproducira kanjon za valjanje potmulog, tigrovski režećeg šuljanja. Dylan je u “Kronikama” zapisao kako je imao saobraćajku nakon koje se osjećao kao da […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post
Priča o Gogol Bordellu je priča o špriceru. Sve što valja, znao je reći Abdulah Sidran, miks je nastao spojem više različitih stvari. Eugen Hütz u New York je stigao s podužim imigrantskim stažom. Iz rodne Ukrajine otišao je 1986., nakon černobilske katastrofe. Kao izbjeglica živio je prije toga u Poljskoj, Mađarskoj, Austriji i Italiji, […]
Nastavite čitati...
Next post
Previous post